Iako se Zadar često ponosi modernizacijom i brigom za sve građane, stvarnost pokazuje drugačiju sliku. Nina Dražević, osoba s invaliditetom koja koristi motorna kolica, ovih je dana odlučila javno progovoriti o problemima s pristupom gradskom prijevozu, problemima koji bi u 21. stoljeću trebali biti riješeni.
– Apeliram na odgovorne u Liburniji da stave u upotrebu one autobuse s rampom kojima su se hvalili po novinama, poručila je Nina, ogorčena što u subotu, 26. travnja, nije mogla doći do Grada jer na liniji broj 7 prema Bokanjcu nije bilo autobusa s rampom.
– Bila sam u motornim kolicima, koja su teška sama po sebi (oko 50 kilograma), pa mi je rampa bila neophodna. Morala sam se vratiti kući, mijenjati kolica, snalaziti se za prijevoz do Grada… Dakle, nove komplikacije u već kompliciranom životu. A zašto? Gdje su novi autobusi? Oni s rampom?, istaknula je.
Nina je kontaktirala dežurnog prometnika koji joj se ispričao, ali nije mogao osigurati autobus s rampom za tu liniju. Ipak, vozač je zamijenjen, pa joj je povratak kući bio nešto lakši zahvaljujući mladom i snažnom vozaču koji je mogao pomoći s ručnim kolicima. Pokušala je i rezervirati specijalizirani kombi za osobe s invaliditetom, no jedini takav kombi u cijelom Zadru te subote nije bio dostupan, dok Split, primjerice, ima pet takvih vozila.
– Inkluzija, ljudi… Inkluzija! Volim i ja na špicu u subotu!, zaključila je Nina svoje obraćanje, jasno ukazujući da osobe s invaliditetom žele ravnopravno sudjelovati u životnoj svakodnevici, bez dodatnih prepreka.
Podršku njenom apelu dala je i Daniela Dunat Amon, majka dječaka s invaliditetom, koja je ukazala na širi problem:
– Svaki bus trebao bi imati prilagodbu ulaska za nehodajuće osobe s inavliditetom, što je ujedno plus i za roditelje s dječjim kolicima, starije osobe s pomagalima za kretanje ili kolicima za kupovinu. Daniela upozorava da pravo na slobodno i spontano kretanje ne smije biti privilegija samo zdravih:
– Zašto bi osobe s invaliditetom morale dan ranije naručivati prijevoz, ako mogu kao i svaki drugi građanin toga dana odlučiti ide li im se nekud ili ne? Tome služi javni prijevoz, treba biti prilagođen potrebama u duhu 21. stoljeća, bez osjećaja da si kao invalid nekome opterećenje.
Dolores Šamec, koja također živi s invaliditetom, istaknula je dodatne nedostatke gradskog prijevoza:
– Žalosno je za ovaj grad što busevi nemaju rampu na svakoj liniji, kao što nemaju ni zvučnu najavu za slijepe i visoko slabovidne osobe. Njene riječi dodatno potvrđuju koliko sustavno rješenje nedostaje i koliko još treba raditi na pristupačnosti i ravnopravnosti svih građana u Zadru.
Ovi istupi jasno pokazuju da osobe s invaliditetom u Zadru još uvijek ne mogu računati na grad prilagođen i njima. Problem nije samo u nedostatku tehničkih rješenja, već i u odnosu društva koje često ne vidi prepreke s kojima se svakodnevno suočavaju ljudi koji samo žele ravnopravan život.