ONA FOTOGRAFIRA SVEMIR Zadranka Martina Jelić pretvorila strast prema fotografiji u putovanje kroz zvijezde

Prva misao bila joj je jasna – “Želim fotografiju svemira na zidu.” Ali umjesto da naruči poster, Martina Jelić, vlasnica najpoznatijeg tattoo studija u Zadru, Tiamat, odlučila je da će ju sama fotkati. I tako je započelo jedno paralelno putovanje, daleko od tinte i kože, ravno u beskrajno crnilo svemira, ispunjeno svjetlom koje je putovalo milijunima godina da bi završilo u njezinom objektivu.

– Kad sam napravila prvu astro fotku znala sam da je to nešto s čime se definitivno želim i dalje baviti. Osjećaj je bio neopisiv.

Astrofotografija je za Martinu postala nešto više od hobija. To je njezin osobni prostor tišine, promišljanja i zadivljenosti. Čekanje pravog trenutka, praćenje neba, hvatanje svjetla koje je putovalo milijunima godina, sve to postalo je dio njezine večeri.

– Nekad me to stvarno pogodi na jedan poseban način, znam zaplakati kad shvatim što zapravo gledam.

U jednoj fotografiji, u jednoj točki svjetla, pronašla je galaksiju udaljenu milijardu svjetlosnih godina.

– Ima jedna fotografija koju sam fotkala u zviježđu Djevice, gdje se nalazi jako puno galaksija. Kad sam tu sliku objavila u sustav koji prepoznaje svemirske objekte koji se nalaze na fotografiji, izbacilo mi je da sam slikala ono što je meni tada izgledalo kao točkica, a bila je galaksija koja je udaljena milijardu svjetlosnih godina od Zemlje. To je brutalno, to su sami početci svemira. Sama činjenica da je to doputovalo do mog senzora je prekul. Pogotovo što je nama ljudima jako teško percipirati te udaljenosti, nama to u svakodnevnom životu ne čini ikakvu razliku, te brojke, s obzirom na naš kratki životni vijek.

Iako je profesionalno posvećena vođenju tattoo studija, astrofotografija je postala njezin drugi izražaj, spoj dva hobija.

– Astrofotografija je spoj mog hobija fotografije i interesa prema svemiru, tako da na ovaj način imam jedan savršen spoj ta dva interesa u čemu stvarno uživam bez obzira koliko god je cijeli proces zahtjevan i kompliciran.

Iako ne tvrdi da je vidjela NLO, imala je susret s neobičnim.

– Mislim da nismo sami. Svemir je prevelik da bi bili. Ne mogu reći da imam fotku NLO-a, ali imam snimku čudnog zelenog svjetla… nije bio dron. Bio je previsoko, a i puhao je jak vjetar, tako da se ne bi mogao zadržati. Bio mi je baš čudan.

Ako bi mogla, svoj teleskop bi usmjerila prema jugu, točnije, prema Tarantula nebuli.

– To mi je na listi, svakako bi bilo jako lijepo jednog dana i nju fotografirati.

Dok drugi možda svemir doživljavaju kao nešto daleko, Martina ga promatra kao nešto osobno i blisko. Ne mora uvijek znati što točno gleda, dovoljno joj je da zna da gleda nešto stvarno, nešto što postoji ili je postojalo.

I tko zna, možda dok ona fotografira njih, netko, jednako znatiželjan i tih, negdje daleko promatra i nas.