DIVOTA SA SVEUČILIŠTA Zadarski studenti uče zanat- Glinena priča s Iža: Radionica izrade lopiža
Posljednja iška lopižarka, Nika Petrović Grilc, nedavno je na Sveučilištu u Zadru održala dvodnevnu radionicu posvećenu izradi tradicionalnih glinenih posuda s otoka Iža, poznatih pod nazivom „lopiži“. Riječ je o jedinstvenom primjeru prijenosa znanja iz ruku posljednje aktivne nositeljice ove stare otočne vještine izravno studentima i javnosti zainteresiranoj za očuvanje nematerijalne kulturne baštine…
Radionicu je organizirao Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru, s ciljem edukacije studenata arheologije, ali i svih zainteresiranih građana, o tradicionalnim tehnikama izrade keramike koje su bile u uporabi stoljećima, a danas su gotovo iščezle. Sudionici su dobili priliku ne samo teorijski upoznati ovaj oblik otočne rukotvorine, već su i sami sudjelovali u praktičnoj izradi vlastitog lopiža, izrađenog prema starim metodama koje su se na Ižu prenosile generacijama.
Otok Iž stoljećima je bio važan centar lončarskog obrta u Dalmaciji. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova djelovalo je oko šezdeset lopižara, svi redom muškarci, koji su izrađivali posude potrebne za svakodnevni život – za kuhanje, čuvanje hrane i vode. Danas je jedina osoba koja je nastavila obiteljsku tradiciju i naslijedila očev zanat Nika Petrović Grilc, ujedno i doktorandica na Fakultetu primijenjene umjetnosti u Beču, koja kroz vlastiti rad i edukacije nastoji održati ovu rijetku vještinu živom i prepoznatljivom…
Tijekom radionice, studenti arheologije imali su jedinstvenu priliku povezati teorijska znanja sa stvarnom praksom, izrađujući posude slične onima kakve pronalaze na arheološkim nalazištima. Poseban naglasak stavljen je na oblik, strukturu i funkcionalnost glinenih posuda iz pretpovijesnog i antičkog razdoblja. U zadarskom kraju pronađeni su predmeti koji su stari i do osam tisuća godina, a upravo takve su keramičke forme temelj za razumijevanje svakodnevnog života ljudi u dalekoj prošlosti. Ova radionica nije samo spoj prošlosti i sadašnjosti, nego i primjer kako sveučilišta, lokalne zajednice i pojedinci mogu zajedno pridonijeti očuvanju gotovo izgubljenih vještina koje su nekad bile temelj opstanka i identiteta dalmatinskih otoka.
