LIPOTA (NE)RADNOG ŽIVOTA Narod koji spaja – fenomen hrvatskog produženog vikenda

Postoje stvari koje Hrvati ne vole dijeliti: zemlju, ćevape, zlatne medalje, pravo prvenstva u prometu. No kada su u pitanju praznici, blagdani i slobodni dani – tu smo narod koji spaja. Bez premišljanja, bez suvišnih pitanja i, najvažnije, bez grižnje savjesti. Jer zašto stati na jednom danu kada možete dobiti tri? Ili četiri? Ili, uz malo organizacijske akrobatike i dobre volje nadređenih – čak devet?

Hrvatski fenomen spajanja blagdana nije nova pojava, ali u posljednjem desetljeću doživljava procvat koji bi mogao posramiti i najsofisticiranije logističke operacije. Praznici se ne dočekuju kao simbolični trenuci sjećanja, proslave ili kontemplacije – oni su strateške točke kalendara, raspoređene poput zlatnih kockica u životnoj igri “Kako doći do godišnjeg odmora bez godišnjeg odmora”.

Uzmimo za primjer Tijelovo, pokretni blagdan koji katolički svijet tradicionalno obilježava četvrtkom. Preciznije, deveti četvrtak nakon Uskrsa. U Hrvatskoj, četvrtak nije kraj radnog tjedna, ali postaje njegov prirodni vrhunac ako se u petak – taj povijesno najomiljeniji dan u tjednu – uzme slobodno. Jer, logično je: tko se uopće može mentalno vratiti na posao samo dan nakon što je jeo ribu ili pečenku kod bake i zbrajao kalorije od punjenih paprika?

A sada zamislite sljedeći scenarij: Tijelovo u četvrtak, u prvom dijelu ili na polovici lipnja, petak slobodan jer “nitko ionako ne radi”, zatim vikend, pa negdje u kalendarskoj budućnosti čeka i Dan antifašističke borbe (22. lipnja), koji se zna strateški približiti vikendu, možda padne u- ponedjeljak, utorak. Dva produžena vikenda u deset dana? Hrvatski san.

U nekoj drugoj zemlji ovakav odnos prema radu i blagdanima možda bi izazvao zgražanje ili barem ozbiljnu analizu u ekonomskim krugovima. U Hrvatskoj, to je – društveni konsenzus. Poslodavci šute ili potiho odobravaju, sindikati mudro klimaju glavom, a narod – narod se spaja. Jer spojiti se mora. To je pitanje kulture, identiteta i, budimo iskreni, preživljavanja.

Ne može se zanemariti ni psihološki učinak ovog fenomena. Spajanje praznika djeluje na Hrvate kao što planine djeluju na Švicarce: daje im smisao. To je ona čudna vrsta optimizma koja se pojavi usred sivog ponedjeljka kada netko iz ureda vikne: “Ej, pa idući tjedan je blagdan u četvrtak!” U tom trenutku, kolektivna produktivnost pada, ali razina sreće raste kao hrvatski BDP tijekom turističke sezone… Šala mala.

Naravno, uvijek postoje i oni koji s prezirom gledaju na “spajače”. Oni će reći da je spajanje simptom naše nacionalne neodgovornosti, nerada i sklonosti ljenčarenju. No zaboravljaju jednu bitnu stvar: Hrvati ne spajaju da bi ljenčarili. Hrvati spajaju jer znaju da u životu treba iskoristiti ono što ti se nudi. Ako se životom dijele dani odmora na kapaljku – pa spojit ćemo ih, zakrpati kalendar, improvizirati poput bake s ostacima iz hladnjaka.

Zanimljivo je i kako se cijela ta operacija spajanja izvodi. Nije to tek tako – postoji čitava infrastruktura. Kalendar se proučava još u prosincu prethodne godine. Ljudi šeraju članke tipa “Koliko ćemo slobodnih dana imati u 2025.?” kao da se radi o prognozi dobitka na lotu. WhatsApp grupe bruje: “Ej, ako uzmemo dva dana u lipnju, imamo cijeli tjedan!”

U svemu tome postoji i doza inovativnosti. Ako blagdan padne u utorak, nitko ne pita “Hoćeš li uzeti ponedjeljak slobodno?”, nego “Jesi li već uzeo?” Jer ako nisi, kao da igru uopće nisi razumio. Dugo spajanje nije tek pogodnost – ono je statusni simbol, pokazatelj da si organiziran, proaktivan i svjestan vrijednosti vremena.

Možda najbolji dokaz hrvatske predanosti spajanju jest činjenica da se i oni koji to naizgled osuđuju – tajno nadaju da će i sami “uloviti koji dan”. Službenici planiraju godišnje ranije nego svadbu, škole improviziraju nenastavne dane, a državne institucije iznenada “rade skraćeno”. I sve to – tiho, diskretno, gotovo ritualno.

U konačnici, može se reći da je fenomen spajanja blagdana duboko ukorijenjen u hrvatski duh. To nije samo navika – to je filozofija života. U zemlji u kojoj se zima i ljeto često stapaju u jedno veliko “prije i poslije godišnjeg”, u kojoj su radne srijede rijetkost, a produktivnost osjetljivo varira s temperaturom i političkim prilikama, spajanje blagdana djeluje kao logična posljedica kolektivnog instinkta za preživljavanje, nažalost.

Zato, dok se drugi čude, mi već planiramo – kako spojiti Veliku Gospu, Dan neovisnosti i jesenski raspust. Jer ako postoji rupa u kalendaru, Hrvati će je spojiti. Nije važno koliko radiš – važno je koliko pametno odmaraš.

I da, nemojte nas zvati 2o. lipnja. Spajamo. Dobro, možda…  (PL)