U dobu kada većina njegovih vršnjaka razmišlja o odlasku iz Hrvatske, Ivan Jurišić se vratio. U 29. godini života, sa Pariškom ESCP diplomom i karijerom u farmaceutskom gigantu Roche, svoj povratak u Lijepu našu obilježio je pokrećući Suzavci.com, firmu koju naziva svojom misijom i “dužnosti prema hrvatskom narodu”.
– Suzavci.com nikad nisam gledao kao poduzetnički pothvat, jer sam svjesno krenuo u to da nikada neće imati profita niti 1% od ostalih poduzeća koje posjedujem. Ovu firmu shvaćam kao dužnost prema hrvatskom narodu, koju dan danas besprijekorno ispunjavam, iako imam nula financijskog razloga da to radim, kaže.
U Parizu se nisam osjećao sigurno
Razlozi zbog kojih je Ivan osnovao “platformu za samoobranu” ne uključuju tržišne analize. Umjesto toga, njegova motivacija dolazi iz onoga što je vidio vani i iz onoga što je, tvrdi, osjetio.
– Studirao sam u inozemstvu; jedan od gradova bio je i Pariz prije pet godina, kojeg sam već tada nazivao europskim ghettom i u kojem se nisam osjećao sigurno. Taj strah nije dolazio od Francuza, već od migranata, jer sam ubrzo uočio obrasce ponašanja, njihovu veću sklonost kriminalu, osjećaj da im bijeli Europljani ‘nešto duguju’, rasizam prema nama te nižu sposobnost kontrole impulsa.
– Kao poslovni konzultant u Rocheu, dosta sam putovao po europskim gradovima: London, Barcelona, Göteborg. Uvijek ista priča. Visok udio migranata, nesigurnost, zamjena bijelih kršćana, razvodnjavanje ili nestanak naše kulture, navodi.
Nije nužno da se čitatelj složi, ali je pošteno priznati da je ovakav pogled sve prisutniji, samo ga rijetki verbaliziraju bez straha od društvene kazne.
Povratak u Hrvatsku
– Shvatio sam da bijeg u ‘obećanu zemlju’ nije rješenje. Shvatio sam i da nema smisla školovati se i liječiti u jednoj državi, a zatim drugoj plaćati ogromne poreze. Tada sam počeo planirati svoj povratak u Hrvatsku.
Za razliku od standardnog narativa o ‘povratnicima’ koji se vraćaju jer ih je vani “pregazila realnost”, Jurišić se vratio jer Hrvatsku vidi kao zadnju liniju otpora – kulturološki i sigurnosno.
Bunt protiv autoriteta kao početak poduzetništva
– Imao sam vrlo stroge roditelje, što je u pubertetskim, pobunjeničkim godinama stvorilo određenu odbojnost prema autoritetu i osjećaj da ne želim imati nekoga kome se moram stalno opravdavati. Otac mi je također bio poduzetnik i moj idol. Dan danas jest.
Kakve su bile prve reakcije okoline kad ste im rekli čime ćete se baviti?
– Komentari su najčešće bili ‘Još i to sad?’. Jer u to vrijeme sam još uvijek radio u Roche-u, i razvijao nekoliko startup-ova i nekretninskih projekata. Ne slušam baš okolinu, jer sve stvari koje sam postigao su došle nakon što je okolina rekla ‘ne postoji šansa da to napraviš, da je to izvedivo onda bi svi to radili’.
Ova tvrdoglavost, koja graniči s narcizmom, često bude ono što razlikuje one koji probijaju granice od onih koji ih komentiraju iz daljine.
– Osjećaj misije jedini je razlog zašto sam još uvijek uz suzavce. Financijska korist u relativnom smislu je mala, ali novac ne može kupiti zadovoljstvo koje dolazi iz spoznaje da tisuće ljudi hoda Hrvatskom sigurnije.
Stigma samoobrane
– Dobili smo puno povratnih informacija o tome koliko im se proizvod sviđa, ali konkretna iskustva gotovo nitko ne dijeli. Još uvijek postoji stigma. Ljudi misle da će, ako nešto kažu, odmah biti proglašeni rasistima, nacistima ili će im se zalijepiti slične etikete.
Poruka generaciji: “Radite nešto korisno”
– Start small and develop as you grow. Taj princip smanjuje ulaznu barijeru, a neuspjesi, koji su u stvarnosti samo lekcije, tada postaju jeftini.
– A druga stvar – želite li pronaći pravi uspjeh i unutarnje zadovoljstvo, radite nešto korisno za društvo jer danas je novac postao apstraktan. Imaju ga nogometaši, onlyfans modeli, influenceri, kripto čudaci i prodavači lažnih tečajeva. Ako već ulazite u svijet poduzetništva, barem ostavite nešto vrijedno iza sebe, zaključuje.
Činjenica da sve više ljudi u Hrvatskoj osjeća potrebu da se osigura, realna je reakcija na ljude među kojima nismo naučili koegzistirati i o kojima smo možda čuli samo loše. Ali što kad osobni doživljaj opasnosti poprimi rasni ili vjerski obrazac? Kad “bolje spriječiti nego liječiti” postane opravdanje za zaključke koji ne uzimaju u obzir ni pojedinca, ni kontekst, ni uzrok?
To je sklizak teren, jer ljudi nisu statistike, ali ni statistike ne nastaju iz ničega. Tko crpi iskustvo iz osobnih putovanja, ima pravo na oprez. Ali ako sigurnost zahtijeva da unaprijed sumnjamo u tuđe postojanje, možda problem nije samo u njima. Taj problem počinje tamo gdje prestajemo razlikovati osobno iskustvo od kolektivne osude, pa taj “oprez” postane prihvaćena norma predrasude.