Na samom kraju City Gallerije, pored popularne teretane, sve do garaže u prizemlju, vodi nas stakleni lift koji je lokalcima itekako poznat. Smješten je u staklenom tornju koji se uzdiže kroz otvoreni krov i izgleda kao proizvd visoke tehnologije. Ali ono što ga godinama čini poznatim nema veze s njegovim dizajnom, nego s njegovim radom.
Građani koji su se njime željeli spustiti do razine parkirališta ili popeti na viši kat već jedno puno desetljeće, ako ne i više, svjedočili su istoj sceni. Vrata bi se zatvarala pa ponovno otvarala, ponekad i tri-četiri puta, prije nego bi se lift uopće pomaknuo. Za one koji nisu znali da je to normalno ponašanje ovog lifta, znalo je to biti stresno iskustvo. On je bio miks čovjekovih najvećih strahova, straha od visine i klaustrofobije, sve u jednoj vožnji koja traje manje od minute.
I nakon više od desetljeća čudnog ponašanja, popravljen je bez najave. Danas se vrata zatvore samo jednom, a dizalo se odmah pokrene. Za većinu ovo je dobra vijest, a za neke koji su uz njega odrasli znajući ga kao takvog, malo je sjetno.