Dugogodišnji turistički djelatnik i predsjednik udruge umirovljenika “3. dob” Marko Mijić na svom je Facebook profilu objavio zanimljiv osvrt na prosjake na gradskom mostu koji svako ljeto postaju dio turističke slike Zadra. Objavljujemo ga u cijelosti:
“Zadar je turistički grad i slike s njegovih ulica i trgova idu u gotovo sve države svijeta. Međutim, Zadar nisu samo Morske orgulje i Pozdrav suncu, riva, njegova katedrala, sv. Donat i ostali sakralni objekti, Foša, Citadela, Gradski trg ili Loža. Zadar su i sve one druge slike, oku manje drage, s kojima živimo i koje također pronalaze svoj put do turističkih konzumenta širom svijeta.
Jedan od fenomena koji u zadnje vrijeme privlači moju pozornost je prosjačenje na gradskom mostu, koje jedni osuđuju, dok drugi smatraju da se time trebaju pozabaviti socijalne, društvene, čak i političke strukture grada, kako bi se pomoglo nesretnim ljudima, a Zadar prikazalo u sasvim drugačijem svjetlu – onom pravom turističkom, s naglašenim senzibilitetom za sve svoje građane i njegove goste.
Osobno ne mogu ostati ravnodušan kada vidim nekoga kako prosi. Ne zbog toga što sam “bolji čovjek”, već zato što me takve slike diraju na mjestu koje sam pokušao otupiti – mjestu ljudskosti koju svakodnevica često umrtvi.
Kod takvih slučajeva uvijek zastanem. Pogledam. Ponekad nešto i udijelim ili samo klimnem glavom u znak priznanja da ta osoba postoji. Rijetko, iskreno, samo prođem. Umoran, zamišljen, iznuren vlastitim razmišljanjima i problemima. I svaki put kada to učinim – kada prođem – ostane mi onaj tupi osjećaj u srcu, kao da sam iznevjerio samoga sebe.
Ne volim prosjačenje. Ne mislim da je to rješenje ni za one koji prose, ni za društvo u cjelini. Ali, istovremeno, ne mogu okrenuti glavu i reći “nije to moj problem”. Jer jeste. Ako netko mora sjediti na betonu i moliti, to je kolektivni (društveni) neuspjeh, a ne samo njegova osobna tragedija.
Znam da ima prijevara. Znam da neki ljudi prose, a zapravo su dio sustava, koji ih koristi. Ipak, mislim da većina njih nije tu zato što želi – nego zato što ne vidi drugi izlaz.
Dugo sam se pitao je li bolje davati ili ne. Danas mislim da nema generalnog odgovora. Netko će pomoći direktno, netko će donirati organizaciji, netko će volontirati. Važno je da bar nešto uradimo – da ne oguglamo, da ne postanemo slijepi i bezosjećajni.
Ne možemo svi riješiti problem siromaštva, ali možemo biti karika u lancu koja ga neće i ne smije ignorirati.”
Marko Mijić