VAPAJ MAJKE IZ KOŽINA Sin mi je invalid, hrani se preko sonde u želucu. Tu više nema uvjeta za život

Poštovani, obraćam vam se kao majka djeteta s teškoćama i mještanka Kožina – mjesta koje je već više od dvije godine zarobljeno u kaosu. U tišini i bez otpora trpimo stanje koje je postalo sramotno, bolno i nedostojno života. Ali više ne možemo šutjeti. Dosta nam je.

Svjesna sam da se kanalizacija mora graditi. Svjesna sam da radovi donose buku, nered i privremenu nelagodu. To je prihvatljivo – ako se radi odgovorno, planski i u razumnim rokovima. No, ono što se kod nas događa više nema veze s normalnim građevinskim radovima. Kožino je pretvoreno u gradilište bez kraja, bez ritma, bez reda.

Ceste su raskopane više puta, iste trase se kopaju iznova, glavni put kroz mjesto je zatvoren, a alternativni prolazi su puni rupa, opasni, neprohodni – posebno za osobe s invaliditetom. Izvođači radova, očito, ne osjećaju odgovornost prema mjestu u kojem rade. I ono što najviše boli – radnika gotovo da ni nema. Po nekoliko dana nema ni bagera, ni ljudi, ni pomaka. Kao da je sve stalo. A kad su ovakvi zahvati u pitanju, i kad krene sezona – svi bismo očekivali da se radi od jutra do mraka, da se posao što prije privede kraju,bar toliko da se prohodnost dovede u normalu.Tako je u drugim mjestima – ali ne i kod nas.

Za razliku od Petrčana, gdje se sve završilo, barem osnovno i funkcionalno (možda na par dana, vidimo iz priloženog  da su opet i tamo bageri) nama je dodatno raskopan i ZATVOREN GLAVNI PUT KROZ SELO. Jer mi, valjda, možemo čekati. Jer nemamo hotel, turizam kao druga mista (naravno jer nemamo ni obalu primjerenu). Jer smo, očito, manje bitni.

I onda dolazimo do najveće boli – nedostatka vode. Pitke vode nema danima. Kad je ima, dolazi u slabom mlazu, ili mutna i neupotrebljiva. Perilice ne rade, ne možemo se normalno okupati, skuhati ručak, očistiti dom. Voda dođe – pa nestane bez upozorenja. A računi uredno dolaze, s naplatom “održavanja mreže”. Koje mreže? Gdje je ta mreža? Što mi to održavamo dok nosimo boce, kante i čekamo kamione s vodom?

Moj sin je dijete s invaliditetom. Hrani se preko sonde u želucu. Za njega voda nije luksuz – ona je uvjet za preživljavanje. Šprice kojima ga hranim ne mogu se pravilno očistiti jer nemam stalni pristup čistoj vodi. A HZZO mi neće dati dodatne šprice jer mi nemamo vode u kući, imamo određeni broj na bazi tri mjeseca sto dobijemo i to je to, ovo nije neki moj hir nego samo realnost koju nitko ne razumije.

Ne mogu dijete okupati kako treba. Ne mogu s njim izići iz kuće jer kolica ne prolaze preko rupa, kamenja i prašine, a da djetetu pritom ne izazovom strah i paniku od tolikog skakutanja i treskanja. Uvjeti za život – ne postoje. Sve što radimo, radimo na vlastiti rizik i o vlastitom trošku.

I ne samo mi – svi mještani Kožina žive u istim uvjetima. Automobili su nam uništeni, neprestano prašnjavi, gume i amortizeri pucaju zbog razrovanih cesta. Sve više ljudi šuti iz očaja. Jer kad svaki dan moraš razmišljati hoćeš li imati vode, ne stigneš više pisati pritužbe.

Zato vam se obraćam. Ovo više nije samo pitanje komunalne infrastrukture – ovo je pitanje ljudskog dostojanstva. Kožino nije gradilište bez stanovnika. Mi smo ovdje. Postojimo. I imamo pravo na život kao i svi drugi.

Molim vas, dajte prostor našem glasu. Neka se čuje. Jer mi više ne možemo – a ni ne želimo živjeti kao građani drugog reda – stoji u apelu jedne mještanke Kožina, majke djeteta s invaliditetom koja nam se javila za pomoć.