ZBOG NJE SPAVA VANI Zadranin Ivan Barešić postao beskućnik jer nitko nije htio primiti njegovu macu

U Zadru u kojem se svakodnevno iznajmljuju stanovi po cijenama koje većina nas jedva plaća, teško je zamisliti koliko je tek teško nekome tko je bolestan, siromašan i – ima mačku. A upravo je to životna stvarnost Ivana Barešića, zadarskog slikara, glazbenika i invalida, koji nam je odlučio otvoriti dušu.

Već mjesecima pokušava pronaći skroman dom za sebe i svoju macu Kiku.

– Hoće mene, ali neće moju macu. A ja bez nje ne idem nikamo, kaže Ivan. “Ako treba i beskućnik ću bit, ali od nje se ne odvajam. Ona mi je sve što imam, isto kao i ja njoj.”
Što je najgore, njegova priča više nije rijetka pojava, ovo je realnost koja sustiže i one Zadrane koji imaju stalne prihode jer i najosnovniji životni troškovi postaju sve teži za krpati.

Ivan trenutačno raspolaže budžetom od 350 eura mjesečno. Stan mu ne mora biti velik, ni u centru, ali je važno da ga stanodavac ne tjera da se odrekne mace. Ipak, mnogi ga odbijaju odmah čim spomene da uz sebe ima životinju. Kaže da ga to posebno boli jer su i on i Kika tihi, mirni i čisti. Nekad su, kaže, oglas, stan i vlasnik na prvi pogled u redu, ali čim spomene Kiku, sve propada. Zimu je proveo djelomično na ulici. Na tri dana bio je beskućnik, dok ga jedan agent nije primio u stančić od desetak kvadrata u centru grada. Stan je bio mali, “moraš hodati sa strane da prođeš”, ali bio je uredan i čist pa je pristao. Zbog loših uvjeta u zgradi i zaraze koju je pokupila na stepenicama, Kika je prošla antibiotike, dodatke prehrani i operaciju.

– Maca mi se teško razboljela, jer su fekalije direktno izlazile van u međuprostor zgrade, trebalo je oko 20 dana da to saniraju , ona bi izašla na stepenice, lizala šapice pa se tako zarazila. Onda su uslijedile puste injekcije antibiotika, pasta za imunitet, čak sam čupao travu i stavljao u kadu da se izliječi. Mjesec dana nije izlazila, ali uspjela je ozdraviti. Ona mi je kao dijete, rekao je. To mu je bio još jedan šok za budžet.

Kad se sve činilo da ide nabolje, stigla je poruka da mora izaći iz stana. Iako je vlasnica, koja živi u Nizozemskoj, prvotno rekla da se Ivan može vratiti u rujnu, nakon sezone, kasnije je odustala. “Rekla je da će ona tamo živjeti. Ne vjerujem joj.” Ivan je uredno plaćao najam, uključujući deset dana više nego što je boravio, ali mu ni to nije bilo dovoljno da dobije šansu za ostanak. Depozit mu, tvrdi, nije vraćen.

Nakon toga, preko jednog poznanika dogovorio je useljenje u novi stan. Sve je bilo dogovoreno dok vlasniku nije spomenuo Kiku. Odbijen je iako je objasnio da maca ne radi štetu i da obavlja nuždu vani.

-Uzalud što sam mu rekao da je kastrirana, da ne može imati mačiće , da ne grebe , obavlja nuždu vani , da je nježna i čista , uzalud. Ne moramo biti u centru Zadra ali sam najviše htio zbog Kike, tamo se najviše navikla, a i meni je tu blizu za pjevanje… iskreno ne da mi se u ovim godinama i stanju izigravati budalu, ali što ću – moram.

– Ima onih koji su stvarno pet friendly, ali sam financijski ograničen. Invalidnina, socijalna pomoć, nešto malo za režije, od Grada svaka tri mjeseca… jedva krpam kraj s krajem.”

Zbog svega toga Ivan često prespava na klupi. I Kika je s njim. “Ako ne vjerujete, dođite pa vidite. Često spavam u parku, nekad odem pjevati na Kalelargu ili kod Borova. Ne da mi se, ali moram.”

Trenutno privremeno boravi kod gospođe blizu Nina, platio joj je 300 eura, iako se čini da je primila samo Kiku, jer Ivan svejedno često noći u parku. Zahvalan je jer ga je primila, ali ni to nije trajno rješenje. Kaže da je očajan i da svakodnevno traži stan, ali da su uvjeti sve gori. “Ljudi ne žele da imaš mačku jer misle da će im napraviti štetu. Što je istina za neke. Ali ja nisam takav, ni moja maca.”

Zato ovim putem pozivamo svakoga tko ima slobodan stan ili apartman u Zadru i okolici, a spreman je primiti Ivana i Kiku uz najam do 350 eura, da se javi redakciji Antene Zadar. Pomozimo našem sugrađaninu.