30 GODINA POSLIJE Marko Kadija: Na dan Oluje ušli smo u Benkovac; čast i savjest mojih suboraca moja su inspiracija za cijeli život

Zadranin Marko Kadija, hrvatski branitelj koji je u Domovinskom ratu bio zamjenik zapovjednika protuoklopne raketne satnije pri Zbornom području Split, zajedno sa svojim suborcima iz postrojbe bio je jedan od prvih koji su prije točno 30 godina, na dan Oluje 5. kolovoza 1995., ušli u grad Benkovac. Zamolili smo ga da nam prigodno, na 30. godišnjicu proslave ove povijesne oslobodilačke vojno-redarstvene akcije, opiše događaje toga dana iz svoje osobne perspektive.

Kadija je pristao uz uvjet da to ne bude priča o njemu nego o ljudima koji su nesebično svoje zdravlje i život riskirali za slobodu i samostalnost svoje zemlje. Važno je istaknuti ljude, ne mene ili bilo koga samo zato što je u ratu dobio neku zapovjedničku funkciju ili, ne daj Bože, tko je svoj ratni put naplatio nekom političkom sinekurom ili materijalnim interesima.

Naš Domovinski rat prepun je osobnih priča, sudbina, patnji i ushićenja živih ljudi, oni su iznijeli pobjedu i zato ne volim kad netko osobno svojata bilo kakve zasluge ili sebe promovira kroz priču o Domovinskom ratu – kazao nam je Kadija zasluživši time još više naše inzistiranje da podijeli s nama svoje iskustvo tog povijesnog oslobodilačkog dana, kao i svojih suboraca s kojima je toga dana proživio Oluju.

Naša se postrojba tri dana prije Oluje vratila s ratišta u BiH na zadarsko područje gdje smo pridodani 134. domobranskoj pukovniji za protuoklopnu potporu – započinje svoje sjećanje Kadija i nastavlja:

Tog 5. kolovoza 1995., kada su naše pješačke postrojbe oslobodile Vukšić, mi smo imali zadaću da se pridružimo oslobađanju mjesta u pravcu Vukšić-Benkovac. No, u jednom trenutku izgubili smo kontakt s pješačkim postrojbama i krenuli smo samoinicijativno prema Benkovcu. U tom pravcu, prolazeći od Vukšića preko Kolarine, Perušića Benkovačkog i Bukovića do Benkovca, nailazili smo na mnoštvo ljudi od kojih su neki radili na poljima, a neki su već formirali kolonu za zbijeg prema Srbu, s karovima, traktorima, autima… Kako su naše snage iz pravca Vrane i Tinja nadirale prema Benkovcu, uspjeli smo se radio vezom čuti sa zapovjednikom drugog pravca Ante Žoni Maksanom koji nam je potvrdio da su blizu Benkovca. Mi smo se vozilom uputili u Benkovac misleći da su naše snage već ovladale gradom. Došli smo do centra Benkovca, a tamo nas je dočekao njihov, srpski “dogradonačelnik” Benkovca i pitao nas što da radi. Rekli smo mu da je najsigurnije da sve ljude koji su ostali po kućama pozove na trg, da ne bi bilo nepotrebnih incidenata kad naše snage u potpunosti oslobode grad i uspostave kontrolu. To smo mu predložili poučeni iskustvom kada je bila slična situacija s oslobađanjem Okučana, Glamoča i Grahova. Zapovijed je bila da se ni jednom civilu na prostoru grada Benkovca ništa ne smije dogoditi, da se nikoga ne dira. Dečki iz moje postrojbe i svi naši suborci koji su toga dana ušli u Benkovac sigurno su i dan danas ponosni što smo kao Hrvatska vojska postupili humano, poštujući sve međunarodne konvencije, a prvenstveno svoju vojničku i ljudsku savjest. Kada je zapovjednik Žoni Maksan došao, preuzeo je od tog “dogradonačelnika” sve ovlasti u zapovijedanju gradom, a sa Žonijem je bio Niko Tuta iz Pakoštana – prisjeća se Kadija zaključujući svoje riječi spominjanjem svojih suboraca zbog kojih je uopće pristao na ovaj razgovor.

Mi u protuoklopnoj raketnoj satniji nismo toga dana bili po zapovijedi u pravcu napada, dakle nismo po zapovijedi išli u Benkovac. Krenuli smo tamo neplanirano, da tako kažem, nije nas vodila zapovijed nego srce. I tako, dogodilo se da smo ušli među prvima, ako ne i prvi, što danas naravno nije bitno, nego mi je najvažnije da smo svi, hvala Bogu, živi i zdravi.

Dečki koji su činili protuoklopnu raketnu postrojbu čiji sam ja bio zamjenik zapovjednika  bili su Nikola Franičević, Nevio Sršen, Marin Vidas i Davor Pešić, a pridružio nam se i jedan vojnik, po prezimenu Pešut, iz 134. domobranske pukovnije, kojega već toliko dugo nisam vidio da se samo nadam da je živ i zdrav, a bio bih jako sretan da se opet sretnemo – govori nam Kadija s neskrivenim ponosom na svoje suborce koji su humano, čestito i odgovorno djelovali u tim teškim ratnim danima, a što će trajno predstavljati inspiraciju u njegovu životu.

Svi oni nakon rata nastavljaju svoje živote u svojim profesijama, žive pošteno od svoga rada, ne kite se javno niti busaju u prsa. U tome je njihova najveća vjerodostojnost i kapital koji nema cijenu – kaže Kadija.

Primjerice, Marin Vidas danas radi u HV-u kao dočasnik u aerobazi Zemunik, Davor Pešić je dostavljač u Bure Commerceu, Nikola Franičević je šef sigurnosti u ACI-ju, Nevio Sršen je umirovljeni časnik nakon 30 i više godina u vojsci.

Svi smo kao ljudi i branitelji neizmjerno ponosni na taj dan – poručuje naš sugovornik kome je jedan od svojih ratnih zapisa posvetio i naš legendarni Đovani Matešić Jeremija.

Sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja!