U koji logički i razumski besmisao vode ideološka prepucavanja o tome tko je, a tko nije domoljub, tko voli, a tko ne voli Hrvatsku, tko cijeni, a tko ne cijeni Domovinski rat itd., pokazao je i nedavni nacionalno poznati “slučaj Benkovac”. Možda je vrhunac tog apsurda izrečen u jednoj rečenici priopćenja kojim se oglasila Udruga dragovoljaca MUP-a i ZNG-e 90-91. Ona u priopćenju iznosi svoje stavove o “benkovačkom slučaju” navodeći ga kao primjer “nad kojim je trebalo promisliti o važnosti ozbiljnog i odgovornog pristupa pri reagiranju na provokacije. Ulične aktivnosti svakako nisu prvi odabir i reakcija. Hrvatska je prejaka da bi je zabrinjavao trunak prašine na reveru. Održao se festival (manifestacija, provokacija) ili ne, Hrvatska će nastaviti rasti i razvijati se. Ali postoji princip i dužnost da se ne dozvoljava kaljanje naših svetinja” – stoji u priopćenju te se u nastavku navodi – “Ovdje je, kao i često u životu, naš revolt, pitanje naše časti i moralnih obaveza. Mi ne možemo uzvratiti istom mjerom jer druga strana nema časti, vjere i svetinja. Ali bi valjalo razmotriti i preispitati pitanje financiranja jer je činjenica da te, pojedine osobe, koje sebi čak konfabuliraju i smatraju se umjetnicima, crpe i financijski i moralno ugnjetavaju našu državu, grizući ruku koja ih hrani”.
I tako, iznoseći svoj stav o neodržanom festivalu u Benkovcu, ova Udruga zaključno kaže: “…apeliramo na naše udruge da ne nasjedaju na pokušaje provokacija jugounitarističkih i orjunaških potomaka i da naše neslaganje izrazimo na drugačiji način preko Ministarstva branitelja koje je znalo i nadamo se da će znati i ubuduće artikulirati i uobličiti naše stavove. Jer mi znamo koliko je važna naša sloga, mudrost i decentnost””.
Dakle, organizatori tog festivala su, po ocjeni ove udruge “jugounitaristički i orjunaški potomci”.
S obzirom da je jedna od ključnih figura tog braniteljima nepoćudnog festivala bio Juraj Aras, sin pokojnog Davora Arasa, čovjeka koji je u bivšem jugoslavenskom komunističkom režimu prošao strašnu životnu kalvariju, robijao zbog Hrvatske i izgubio zdravlje, a sve do 1990. godine živio kao politički izopćenik pod stalnom prismotrom komunističke tajne službe, potpuno je promašen i besmislen zaključak Udruge dragovoljaca MUP-a i ZNG-e 90-91. da je Davor Aras bio jugounitarist i orjunaš, odnosno da je Juraj Aras potomak jugounitarista i orjunaša. Opće je poznato da je Davor Aras istinski politički prezirao jugounitariste i orjunaše i vlastitim životom posvjedočio svoje hrvatstvo i domoljublje robijajući i uništivši pola svoga života zbog te ideje.
Štoviše, Davor Aras je i kao HDZ-ovac bio strogo dosljedan svojim načelima. Naime, kada je premijer Ivo Sanader zbog europskih pritisaka naredio da se stranka odmakne od glorifikacije haaškog zatvorenika Ante Gotovine, Davor Aras je jasno i glasno ustao protiv toga i odbio maknuti sliku generala iz gradske vijećnice. Bio je među vrlo, vrlo rijetkima u HDZ-u koji su tako nedvosmisleno bili uz Gotovinu i onda kada je to bilo politički neisplativo. Zbog toga ga je Sanader izbacio iz HDZ-a.
Kada umjesto istinskog, iskrenog dijaloga i želje za punom istinom zavladaju ideološka ostrašćenost, prijezir i optužbe – onda dobijemo “jugounitaristu i orjunaša” Davora Arasa. Dobijemo besmisao.