Papirnate vrećice, ambalaža brze hrane, plastične boce, maramice i poneka čašica za kavu – ne, nije u pitanju katalog reciklažnog dvorišta, već prizor s kojim se građani susreću gotovo svakodnevno na spomenutoj lokaciji. Poznatoj mnogima. Fotografija govori same za sebe, a poruka je jasna: kultura bacanja otpada gdje god se stigne – itekako je živa u gradu s toliko povijesti i potencijala.
Tako, nažalost, prolaz između jednog trgovačkog centra i autobusne stanice, inače prometan i koristan spoj za pješake, gotovo pa redovito biva ukrašen novim “instalacijama” u vidu ostataka nečije marende ili brzinske kave s nogu u hodu. Ponekad se čini kao da netko na pločniku “plastično” vodi dnevnik prehrambenih navika.
No, ono što dodatno brine jest da ovaj fenomen nije lokaliziran. Slični prizori mogu se vidjeti uz niz nogostupa, ali i naročito duž prometnica, na prilazima gradu, pa čak i uz obalu. Neki pješaci, vozači i vozačice – domaći i inozemni – očito smatraju da je otpad bačen uz pješačku stazu, ili kroz prozor automobila zapravo najlakše i najbezbolnije riješenje problema odlaganja nepotrebna smeća u rukama i urednosti vozila. Smeće nestane iz ruku i automobila, ali ne i s lica grada.
Posebno je iritantna činjenica da se mnogi od tih istih turista, u svojim matičnim državama, vjerojatno ne bi usudili baciti ni žvaku na cestu ili ulicu baš nikada. No, čim se pređe granica (ili avion sleti na zadarsku pistu), dio njih ponaša se kao da su došli u ograđeni tematski park bez pravila ponašanja i ikakvoga bon-tona.
Ne treba ni spominjati da Zadar nije iznimka – problem neodgovornog odbacivanja otpada muči brojne gradove, no ono što možemo (i moramo) promijeniti je naša kolektivna tolerancija prema takvom ponašanju. Jer ako nas više ljuti kazna za bacanje opuška nego sam čin bacanja, možda trebamo preispitati vlastitu ulogu u ovoj (ne)kulturi nekih novih narodnih običaja.
Dakle, pitanje je jednostavno: želimo li grad u kojem će djeca učiti da se otpad nosi do kante – ili grad u kojem se kantama i ne zna svrha jer “netko drugi to ionako pokupi”, uostalom, “što bih ja kada može Ćistoća”?
Zadar ima izuzetan potencijal biti primjer čistoće i reda. Ali dok god tretiramo javni prostor kao nečiji tuđi dnevni boravak, umjesto kao vlastiti, šanse za to ostat će – zatrpane papirom, masnom ambalažom i praznim bočicama.
Dok gradski budžet sanja o zelenim oazama i “urbanim džunglama”, dio nas svakodnevno pokazuje onu manje glamuroznu stranu našeg suživota s ljepotom “tisućljetnog metropolisa”, Dalmacije, Hrvatske, Mediterana…
