KOLODVORI ZABORAVA Zagreb, Split, Benkovac… ! Što nam govore uništene čekaonice i tko će platiti popravak simptoma?

“Tugo moja. U zadnje vrijeme putujem vlakovima i autobusima i ono što viđam je jad, bijeda, vandalizam i nebriga po autobusnim i željezničkim kolodvorima. Tko živi u tim mjestima, selima i gradovima? Čekaonice zašarane, zahodi neupotrebljivi, klupe polomljene. Nije ni u Zagrebu puno bolje kad se makneš iz centra, i on je sav jadan. Ne fotografiram ružnoću, pokušavam je izbjeći barem na svom zidu, ali zaista, zar tako malo ljudi voli svoj kraj i domovinu? I zašto se konačno ne uvedu drakonske kazne za uništavanje tuđe i naše imovine. Ali drakonske. Autobusni kolodvor u Benkovcu.”…

Te su riječi poznate spisateljice i književnice, Sanje Pilić, vrisak sućuti i optužbe u jednom, zrnce očaja koje odjekuje puno šire od jednog autobuskog kolodvora. One ne govore samo o Benkovcu; one govore o sustavu koji je dopustio da čekaonice postanu simboli zapostavljenosti, o zajednicama koje na svojoj periferiji osjećaju zaborav, o društvenoj neodgovornosti koja se dugoročno vraća u obliku troškova i gubitka povjerenja. Sanjina objava dira u osjetljivo: pitanje odnosa prema javnoj imovini nije samo pitanje estetske naravi, to je pitanje dostojanstva, sigurnosti i prava na dostojanstven javni prostor.

Kad čekamo bus ili vlak, mi u stvarnosti čekamo puno više od prijevoza. Čekamo osjećaj sigurnosti, pristup sanitarnim čvorovima, mogućnost da se do kraja zagrijemo u hladnom dijelu dana ili skloništem od kiše, pristup informacijama o voznom redu, pa čak i povod da ostanemo ili da se vratimo u taj grad. Kvarovi na tim osnovnim stavkama šalju poruku: ovdje nitko nije odgovoran, ovdje ne vrijedi ulagati. Kad se to poručuje mjesecima i godinama, posljedica nije samo pohaban inventar nego i odljev povjerenja i stanovništva.

Vandalizam i devastacija javnih prostora u hrvatskim gradovima, nisu samo djelo pojedinaca; oni su simptom. Simptom nedostatka nadzora i održavanja, simptom nedovoljne pravne odgovornosti i, često, simptom društvene apstinencije, kada su zahodi neupotrebljivi, kada su klupe polomljene i zidovi obojani, lokalne vlasti i upravitelji prostora imaju dvije mogućnosti: ili poduzeti konkretne, održive korake za popravak i prevenciju ili prihvatiti da će troškovi sanacije rasti i da će šteta postati normalizirana. Normalizacija ružnoće nije neutralna: ona utišava zahtjeve za promjenom i čini da građani s vremenom prihvate niži standard kao neizbježnost.

Drakonska kazna bez učinkovitog sustava nadzora i bez jasne politike provođenja rijetko daje rezultat. Kazna mora biti realan alat, a ne simboličan blef. Treba stoga raditi na kombinaciji preventivnih mjera: jasne vlasničko-pravne odgovornosti, dostupni mehanizmi prijave, sustav video-nadzora tamo gdje je opravdano, brza reakcija održavanja koja uklanja tragove vandalizma i time ne ostavlja mjesto “poziva” za daljnja uništavanja.

Edukacija lokalne zajednice mora ići uz sankcije, ako građani ne razumiju da je javna imovina i njihova imovina, teško će razviti osjećaj odgovornosti. To znači uključivanje škole, društvenih udruga i lokalnih medija u kampanje koje objasne troškove čišćenja, učinak na reputaciju mjesta i povezanost između kvalitetne javne infrastrukture i gospodarstva. Kada mala postaja ili kolodvor izgledaju zapušteno, investitori, posjetitelji i potencijalni stanovnici lakše zaključe da to nije mjesto u kojem vrijedi ulagati. Obrnuto, čista čekaonica i uredan kolodvor mogu biti simbol promjene — znak da zajednica brine o sebi. Itekako… Pitanje financiranja održavanja također je ključno.

Mnogi kolodvori pate jer nije jasno tko je nositelj troškova čišćenja i popravaka. Potrebne su dogovorene obveze između lokalnih samouprava, prijevozničkih tvrtki i državnih institucija, uz jasne modele sufinanciranja. Kratkoročno čišćenje ne rješava problem; treba strateško ulaganje u robustnu infrastrukturu koja je otpornija na vandalizam, u materijale koji se lakše održavaju i u dizajn prostora koji ne potiče anoniman destruktivni čin. Ulaganje u kvalitetu često je ekonomičnije od stalnih popravaka.

Promjena izgleda kolodvora mora biti povezana s promjenom njihove funkcije, kolodvor može biti i mjesto susreta, tržište lokalnih proizvoda, informativni centar ili mjesto umjetnosti. Aktivnosti koje privlače ljude i daju dodatnu vrijednost prostoru smanjuju osjećaj usamljenosti i anonimnosti koji često potiče rušenje i vandalizam. Uključivanje lokalnih radnji, izložbi ili sezonskih događanja stvara vlasništvo zajednice nad prostorom i time dodatnu zaštitu.

Transparentnost u upravljanju javnim prostorom mora biti imperativ. Građani trebaju znati koliko se novca izdvaja za održavanje, tko ga troši i s kakvim rezultatima. Transparentni izvještaji i jednostavne aplikacije za prijave problema omogućuju kontrolu javnosti i brže rješavanje kvarova. Ako prijava za neispravni zahod ili razbijenu klupu ostane šutke mjesecima, poruka je jasna i razorna: sustav ne radi. Brza povratna informacija o prijavljenim problemima vraća povjerenje i rasterećuje frustraciju.

Treba govoriti i o ljudskom dostojanstvu. Stariji putnici, roditelji s djecom i osobe s invaliditetom najviše pate kada su osnovne usluge nedostupne, neupotrebljivi zahodi, nepostojanje mjesta za počinak i loš pristup informacijama čine putovanje teškim ili čak nemogućim. Respekt prema toj osjetljivoj skupini ne smije biti luksuz; to je temelj socijalne pravednosti. Pristup toaletima, adekvatne klupe i valjana signalizacija su osnovna prava korisnika javnog prijevoza.

Stvarnost da “nije ni u Zagrebu puno bolje kad se makneš iz centra” upućuje na problem prostorne nejednakosti. Urbanistička briga obično se koncentrira na središta, ostavljajući periferiju i manje čvorove da se snalaze sami. Time se produbljuje razlika između onih koji imaju i onih koji su zapostavljeni. Ravnopravnost u uređenju javnih prostora znači ulaganje u svako čvorište, jer svaki kolodvor predstavlja ulaz u zajednicu i mjeri vrijednost mjesta u očima posjetitelja.

Tu je i pitanje identiteta mjesta. Kolodvor je često prvi element koji posjetitelj vidi. On stvara prvi dojam o gradu ili selu. Zapušten kolodvor je loš vizualni pozdrav i u očima mnogih može djelovati kao potvrda opadanja. Ako želimo zadržati stanovnike i privući nove, potrebno je posvetiti pažnju upravo tim prvim dojmovima. Rješenja nisu skupa kad se na njih gleda dugoročno: temeljita sanacija jednom, uz plan održavanja i aktivnu uključenost zajednice, isplati se više nego stalan ciklus privremenih popravaka.

Ne smijemo zaboraviti ni odgovornost pojedinaca. Vandalizam je čin koji se može spriječiti jasnom edukacijom, ali i društvenim posljedicama. Prijavljivanje počinitelja i primjena zakonskih sankcija, kada su djela zabilježena, šalju poruku da uništavanje javne imovine nije bez posljedica. Međutim, kazne trebaju pratiti aktivnosti koje vraćaju štetu i repariraju društvenu povredu: angažman počinitelja u čišćenju i obnovi može imati dvojaku koristi – smanjenje recidiva i obnova osjećaja odgovornosti.

Konačno, model sudjelovanja građana u kreiranju rješenja najpraktičniji je i najodrživiji. Lokalni savjeti za održavanje, volonterske akcije čišćenja u suradnji s komunalnim poduzećima, školski projekti obnove i umjetničke intervencije mladih mogu oživjeti prostor. Kada ljudi sudjeluju, oni se i brinu. Kada se brinu, vandalizam opada. To nije puka teorija; to je jednostavan mehanizam društvene kohezije, Sanjina bol i ogorčenje, zato, trebaju postati pokretač promjene, a ne samo tužna konstata.

Njena fotografija autobuskog kolodvora u Benkovcu može biti povod, početak jednog plana: odmah sanirati kritične točke, pokrenuti lokalnu kampanju osvještavanja, osigurati jasne mehanizme prijave kvarova i dogovor o financiranju održavanja između svih dionika. Ako se to dogodi, Benkovac može postati primjer kako se iz zapuštenog mjesta stvara uredan, funkcionalan i ponosan kolodvor.

Za kraj, poruka je jednostavna, ali zahtjevna: javni prostor je zrcalo. Ako dopustimo da u njemu prevladaju ruševine i nebriga, izgubili smo mnogo više od komunalne usluge, izgubili smo obraz sredine, osjećaj sigurnosti i dostojanstvo koje svakome pripada. S druge strane, ulaganje u kolodvore i čekaonice vraća mnogo: vraća dostojanstvo putnicima, potiče lokalnu ekonomiju, gradi povjerenje i stvara mjesto u kojem ljudi žele živjeti. Sanja je samo glas koji to govori naglas; pitanje je hoćemo li ga čuti i, još važnije, hoćemo li djelovati.

U komentarima koji su uslijedili nakon objave Sanje Pilić, nizali su se glasovi ogorčenja, tuge, ali i realističnih zapažanja o stanju autobusnih i željezničkih kolodvora diljem Hrvatske. Ljudi su, svatko na svoj način, potvrdili da ono što spisateljica opisuje nije izoliran slučaj Benkovca, već raširena pojava koja zahvaća gotovo svaki kutak zemlje…

Dio komentara isticao je kako bi možda do promjene došlo kada bi se političari i dužnosnici morali sami voziti vlakovima i autobusima. Smatralo se da bi tada iz prve ruke vidjeli bijedu i nebrigu koje sada ne primjećuju jer žive odvojeno od stvarnosti građana.

Pojedini su komentatori upozoravali da problem nije samo u građanima, nego i u sustavu koji ne zna održavati ono što već ima. Navodilo se da su neki kolodvori, poput onih u Rijeci i Osijeku, prešli u ruke privatnih autobusnih poduzeća, ali da ni to nije donijelo boljitak jer se kod nas, kako se isticalo, ne obnavlja i ne čuva nego čeka da sve propadne, pa se potom ruši i gradi iznova. Uspoređivalo se s europskim gradovima poput Londona i Krakova, gdje su zgrade i javni prostori stoljećima stari, ali uredni i pažljivo održavani.

Posebno su se spominjali veliki gradski kolodvori — zagrebački, splitski, riječki, vinkovački i karlovački — koji su opisani kao sramotno zapušteni, prljavi i neugodni. U Zagrebu, primjerice, putnici svjedoče smrdljivim peronima i neupotrebljivim sanitarnim čvorovima, dok je u Beču, kako je netko primijetio, situacija slična noću, ali se tamo barem održava minimum čistoće i reda. Drugi su isticali da splitski kolodvor, iako smješten u drugom po veličini gradu u Hrvatskoj i važnom turističkom središtu, izgleda gore od benkovačkoga. Vinkovci, nekada ponosno željezničko čvorište, sada su, kako se navodilo, simbol željezničke dosade i propadanja.

Pojedini komentari sažimali su opće nezadovoljstvo slikom zemlje u kojoj je javni prostor prepušten propadanju, a odgovornost raspršena. Mnogi su isticali kako je dojam posvuda isti — tužan i ružan —  da su kazne i sustavna kontrola jedini način da se zaustavi vandalizam. Drugi su pak dodavali da su kolodvori ogledalo grada, njegovih ljudi i kulture, podsjećali da u nekim europskim zemljama postoje kolodvori zaštićeni kao kulturna dobra, dok se u Hrvatskoj ni osnovno ne uspijeva održati.

Spominjalo se i to da su kolodvori prvi dojam koji posjetitelj stekne o nekom mjestu, pa je njihovo zapušteno stanje zapravo poruka o ravnodušnosti i lošem upravljanju. Neki su komentatori sa sarkazmom dodavali da bi bilo dobro da premijer i predsjednik obiđu te prostore, dok su drugi ironično primijetili kako “tko se vozi javnim prijevozom, taj nije bitan”. Bilo je i onih koji su zaključili da je sve to rezultat lošeg odgoja, gubitka poštovanja i nedostatka svijesti o zajedničkoj imovini.

Pojavila su se i konkretna svjedočanstva: o prljavštini i neispravnim dizalima za invalide, o muškarcima koji nuždu obavljaju iza zgrade kolodvora, o vlakovima bez vode i autobusnim čekaonicama koje nitko nije očistio desetljećima. Spominjalo se da ni turistička mjesta nisu bolja – centri se privremeno “uštimaju” za sezonu, dok se nekoliko metara dalje gomila smeće, zarasla trava i stari namještaj.

Kroz sve komentare provlačila se ista misao: stanje kolodvora nije samo pitanje higijene, nego i ogledalo našeg odnosa prema zemlji u kojoj živimo. Ljudi su izražavali tugu, sram i frustraciju, ali i svijest da se promjena neće dogoditi dok god nitko ne preuzme stvarnu odgovornost. Javna imovina, upozoravali su, propada jer se doživljava kao – ničija. A dok se taj stav ne promijeni, svaka nova fasada i svaki pokušaj obnove bit će tek kratkotrajni sjaj na duboko zapuštenim temeljima.