Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Mime je bio dobar i pošten, a “priprost” čovjek, koji nije mario kako govori, a posebice ne što redovito u riječima ispusti ili promijeni koje slovo. Iz zadarskog je zaleđa i isticao je, da se tamo tako govori, pa što bi on mijenjao:
– Ajde šta si zape za to malo. Kod nas lipo kažu, ko za malo gleda, malo i vridi.
Tako mi je proturječio, kad sam ga u govorenju ispravljao. U redu, neka govori kako hoće i kako voli, kad smo ovako nas dva ili njegova obitelj ili društvo, ali spremao sam ga za polaganje ispita za stjecanje kvalifikacije u zanimanju kojeg je uspješno obavljao bez svjedodžbe. Morao sam ga bar za taj ispit, uz ostalo znanje, malo opismeniti, jer i pismeni se ispit polaže. Neke sitnije pravopisne propuste ispitna komisija će mu progledati, ali veliku nepismenost neće. Zato sam mu pokušao pojasniti na jednoj riječi, koja mu je bliska, kako promjena samo jednog slova, mijenja u njoj cijelo značenje.
– Čuvar koza znaš da je kozar. Ako samo slovo a zamijenimo sa slovom e, više nije čuvar koza, nego kozer (da mu pojasnim jednostavnije) – pisac.
– Pa kad je pisac, što ga tako ne zovu, ne po čobansku, u kontru mi bistri i duhoviti Mime.
Odustao sam od daljnjih pokušaja, jer ipak je on u pravu. S njegova gledišta sigurno. Ispit je nekako progurao i svjedodžbu stekao. Gotovo silom me odveo u njegovo selo i obilato počastio, a morao je po njegovu:
– Ovo je moj dobar prijatelj i moj učo. Od njega sam puno toga naučija, pa sve šta mi ne triba zaboravija. Tija mi je i govor prominit. Ma neš ti. A di ima lipšeg govora od našeg?
Ova je crtica malo prikriven i promijenjen nekrolog dobrome, običnom,malom, a velikom čovjeku, koji mi je bio bliski prijatelj. Njegovi bližnji će prepoznati.
P.S. Mimino posljednje počivalište je na groblju Belafuža (na fotografiji).