Iako je listopad već dobrano zakoračio u svoje jesensko poglavlje, Zadrani su i ove prve subote u mjesecu – unatoč temperaturi koja se sramežljivo penjala tek do 15 Celzijevih – ispunili staru gradsku jezgru. Kalelarga, Forum i Trg opet su se pretvorili u modnu pistu, pozornicu, kafić na otvorenom i šetnicu gdje su svi sve i svatko svakoga poznaje, barem odnekuda.
Sunce je bilo tu, ali ga se moralo tražiti između ‘zubatih’ zraka. Neki su odlučili da je vrijeme za kaput, drugi da kratki rukavi još nisu rekli zadnju. Sredine nije bilo – ili slojevito kao da će na planinarenje, ili ljetno kao da tek stižu s plaža Borika ili Kolovara.
Modni stil? Šarolik, ali samouvjeren, tipa- mix kombinacija, kompilacija…
Na glavnom gradskom mostu – red za ulazak u subotu. Prelazak iz svakodnevice u đir, ritual bez kojeg ne može proći vikend Zadranki i Zadrana. Bicikli uz šetače kao da je proljeće, psići koračaju ozbiljno kao da znaju da su dio scene, a dječja kolica guraju se s uvježbanom vještinom, između štandova i kafićkih stolova.
Mobiteli su, naravno, produžena ruka – svatko nešto fotka, snima, šalje, skrola. Selfiji se pletu kao pletenice, a najčešći kadar – “ja i sunce, ja i kava, ja i pas, ja i ona s faksa koju nisam vidjela godinama”.
Miris kave miješa se s razgovorima.
“Malih bilih u velikima” i makijata posluženo je više nego nekada naslovnica dnevnih novina. Opušteno se sjedi, komentira, klima glavom i podiže obrve – teme su klasične: “šta ti radi mali sad, jel još u igri Irska?”, “a ova ona politika, bez teksta!”, “vidija si onu smišnu?”, “di su nestali gledatelji s Višnjika?”
I dok se u pozadini, iz jednog od lokala, razliježu stihovi Olivera i Tomislava Ivčića, čini se kao da je grad zapeo između ljeta koje ne želi otići i jeseni koja još nije sigurna treba li stvarno doći. Ljudi u japankama gledaju Kineskinje u čizmama. Oni u vunenim šalovima odmjeravaju one u minicama i špalina majicama.
Turista još ima, dovoljno da se čuje mješavina jezika i naglasaka, ali sada više gledaju kako žive Zadrani, nego što gledaju znamenitosti. Kao da su shvatili da je najveća atrakcija zapravo – đir.
Na rivu se slijevaju zrake sunca, ali i tonovi “orgulja”. Kod Donata se prepričava tjedan i naručuje nova runda. Narodni je oduvijek bio srce, ali danas kuca u tempu laganog tempa. Nigdje žurbe, osim možda kod konobara. No, oni to već znaju – subota je, a subota je sveta.
I dok su se neki odlučili za lagani đir bez cilja, drugi su očito bili u misiji – vrećice iz butiga odaju tko je bio u shoppingu, a tko samo u šetnji. Neki su možda svratili “samo na jedan”, a ostali do zalaska. Pa tko im zamjera…
Sve je to uhvatio fotoobjektiv Arifa Sitnice, koji već godinama u krupnim slajdovima dokumentira duh grada – bez filtera, ali s puno osjećaja. Njegove slikice govore više od riječi: svaki osmijeh, slučajni susret i pogled u daljinu pričaju neki zamišljaj, doživljaj.
I tako, dok se listovi lagano u kalendarsku ranu jesen i zbiljsku podnevnu zimu spuštaju po Poluotoku, grad još uvijek poput nekuda u daljinu mladosti zagledanih djedica, pleše svoj valcer kasnoga, škrtoga “babljeg ljeta”. (PL)
