Subotnja zadarska špica ovoga je puta osvanuła u zimskom izdanju koje se nitko baš nije pretjerano veselio vidjeti. Krenulo je s kišom, nastavilo s vjetrom, a iz zaleđa je, onako za dodatni ugođaj, stigla, spustila se s Velebita, kažu nam i poneka – sniježna pahulja. Kalete su se malo ispraznile, trgovi su postali tiši, a Kalelarga je nakratko djelovala u stilu naziva – neobično prostrana. Ipak, upravo u takvim trenucima na ulicama se pojavljuju oni najvjerniji. Oni koji subotnju šetnju ne preskaču ni pod kakvim vremenskim prognozama.
Naš fotograf već je od ranog jutra lovio kapljice na objektivu, prateći prve šetače koji su hrabro odmicali kišobranima kao štitnicima protiv zadarske zime u jeseni. Na Forumu su se tražila zaklonjena mjesta, ali ni to nije spriječilo nekoliko turista da se nasmiju kameri i poziraju kao da su usred proljetnog izleta. Kod Donata su prolazili u brzim koracima, uz pokoje nervozno namještanje šala i kapuljača. Foša je odjekivala zvukom valova, njihanjem brodica i lupkanjem mokrih tenisica pod zidinama. Psići u šetnji nisu djelovali nimalo impresionirano meteo neprilikama, ali su zato s ponosom nosili svoje malene kaputiće, pufaste jakne ili kišne kabanice kojima bi pozavidjeli i neki na modnum pistama.
Roditelji su gurali kolica s bebama umotanima kao male grudvice, a poneki mlađi par ukrao bi poljubac čim bi se kiša nakratko smirila. Selfiji pod mokrim nebom bili su pravi hit, pogotovo kada bi neka lumbrela uletjela u kadar, šarena i odvažno razigrana, kao da se natječe koja će tmurnom danu biti najveseliji dodatak . Prolaznici su zastajali pod nadstrešnicama kako bi u dvije sekunde prelistali najnovije naslove iz politike i sporta, uz onaj brzi, tipično zadarski “jesi vid’ ovo, a?”. I onda bi nastavili dalje, kao da ih bura gura, ili je južina, a kišobran vuče u drugom smjeru, ‘uvik kontra’.
Čizme su šljapkale po lokvama koje su se tvrdoglavo širile po pločnicima. Šuškavci su se oglašavali na svaki jači udar vjetra. Kaputi su se nosili zakopčani do grla, jer subotnja špica možda jest tradicija, ali zdravlje je, složit će se svi, ipak prioritet svima. Ipak, grad je i danas imao svoj poseban ritam, sporiji i oprezniji, ali jednako šarmantan. Čak i kada je gotovo prazan, Zadar ima onu posebnu iskonsku toplinu Dalmacije i Mediterana koja dolazi iz pogleda ljudi koji ga vole, a to se vidi, posebno u ovakvim danima.
Arif Sitnica bilježio je redom kadrovima: osmijehe koji izbijaju unatoč vremenu, romantična skloništa pod istim kišobranom, pali suncobran pod kišnim kapima, dječje cipelice koje veselo skaču po vodi i pseći pogled koji govori “što ćemo sad?”. Njegove slikice dokaz su da špica ne živi samo od vremena, nego od ljudi. Do kraja. Od priča koje nose, od navika koje čuvaju i od subota koje se ne preskaču nikada.
I dok je vjetar pojačavao, šetnja je polako prelazila u brži korak, ali niko nije imao dojam da je subota izgubljena. Dapače, baš u toj kombinaciji kiše, kaputa i upornosti điravanja krije se pravi zadarski duh: uvijek se ide dalje, pa makar i protiv vremena… (PL)
