BLAGDANSKA PLOČA U ĐIRU Dvadeset pjesama koje donose prosinačku čaroliju: hrvatski božićni klasici koji griju i srce i ulicu

Za svega dva tjedna dočekujemo Božić, prošli smo već tjedan i pol mjeseca u kojem gradovi postaju pozornice, svjetla mijenjaju ritam svakodnevice, a glazba počinje imati onu posebnu toplinu koju ne čujemo nijednog drugog doba u godini. I dok liturgijske pjesme nose uzvišenost tradicije, hrvatska popularna glazba stvorila je vlastiti božićni svijet – onaj koji se pjeva u automobilima na putu kući, na adventskim trgovima, u obiteljskim kuhinjama, i, možda najiskrenije, u trenucima kad se čovjek poželi prisjetiti djetinjstva i nekih mirnijih vremena.

Hrvatska glazbena scena kroz desetljeća je iznjedrila brojne blagdanske pjesme koje su postale soundtrack prosinca. Ako bismo morali ispisati čarobnu božićnu listu od dvadeset najljepših, ona bi nesumnjivo obuhvatila bezvremenske klasike kao što su “Sretan Božić, svakome” grupe Fantomi, pjesmu koja je već u prvim taktovima sinonim za dolazak blagdana, i Oliverovu emotivnu “Tiha noć, sveti noć (Moje biće te želi)”, u kojoj se prepoznaje ona posebna dalmatinska melankolija. Tu su i Gibonnijeve “Moje srce je djetinjasto” i “Oprosti”, koje u prosincu dobivaju sasvim novu dimenziju, kao i “Božić dolazi” grupe Radio Luksemburg, pjesma koja zvuči kao da je otpuhana toplim dahom adventskih lampica.

Kad bi se mjerila radost publike, Magazinova “Ding Dong” i Colonijina “Zima” uvijek bi bile među favoritima, dok Danijel Popović i njegov “Neka svane dan” godinama dokazuju da i pjesme s notom nostalgije nalaze put do novih generacija. Neki autori božićne pjesme stvaraju rijetko, ali kad ih naprave – postanu antologija, kao što je slučaj s Massimom i njegovom ‘prosinačkom’ baladom “Sretan Božić ljubavi”. Isti status ima i “Kad bi svi” Novih fosila, pjesma koja, iako formalno nije božićna, postane jednim od simbola prosinca gdje god se pusti.

Nina Badrić u “Božiću bijeli” donosi rafiniranu, elegantnu blagdansku emociju, dok Jinx u “Bacaju me” daju urbaniji, zagrebački ritam zimskog grada. Klapa Rišpet s “Fališ mi” svake zime ponovno zvuči kao pjesma napisana za blagdanska okupljanja. Matija Cvek s “Badnje veče” i Marko Tolja u “Božiću moj” unose dašak modernog popa koji jednako dobro prianja uz tople obiteljske večeri i adventske pozornice, a Gibonni i Oliver, svaki na svoj način, donijeli su niz skladbi koje ne nose nužno naslov Božića, ali ih vrijeme učini blagdanskima, kao što je i Huljićeva “Prosinac” u izvedbi Danijele Martinović postala pravi mali soundtrack zimskih romansi.

Zagrebačka scena dala je i prepoznatljive urbane božićne motive: Songkillersi u “Nova godina” i Vatra s “Nama se nikud ne žuri” donose realniju, toplu svakodnevicu prosinca, pjesme koje podsjećaju da blagdani nisu samo sjaj, već i trenuci mira, tišine i povratka sebi. Klapa Intrade s “Božiću moj” i Luka Nižetić sa “Čarolijom Božića” upisuju se među pjesme koje jednako dobro zvuče na dalmatinskim rivama i na kontinentalnim trgovima prekrivenima snijegom. U svakom od ovih dvadeset naslova krije se nešto više od melodije – komadić vremena, osjećaj, sjećanje, miris borovine ili zvuk prvog otvaranja poklona. Božićne pjesme u Hrvatskoj rijetko su samo glazba. One su svjetionici prosinca, podsjetnici tko smo i što nam je važno, prilika da se nakratko zaustavimo i da nas, makar na minutu, preplavi neka lijepa, pomalo staromodna toplina.

Zato, dok ulazimo u drugu polovicu prosinca, možda je upravo glazba najljepši ulaz u raspoloženje blagdana. Nema boljeg načina za pozdraviti posljednji mjesec godine nego pustiti da dvadeset najdražih hrvatskih božićnih pjesama ispune dom, auto, ulice i – ono najvažnije – srce, i neka.

Uostalom, svatko među nama ima onu jednu blagdansku pjesmu koja znači više od ostalih. Vrijeme je da je ponovno pustimo, pa… (PL)