Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
U bivšoj državi prvu smo osobnu iskaznicu, ” ličnu kartu “, kako je na joj pisalo, dobivali sa 16 godina života. Tako je bilo i kad sam ja u listopadu 1954. navršio te uvjetne godina i morao sam u SUP ( Služba unutarnjih poslova ), njegov dio za izdavanje tih papira, koji se tada nalazio u južnom dijelu zgrade Suda. Ulazilo se sa strane do brijačnice i gostionice “ Dva ribara” ( na priloženoj fotografiji taj dio sudske zgrade danas, op.a.). Kad se ušlo dolazilo se u hodnik u kojemu je bila drvena kućica, nešto slično starim kioscima, i u kućici drugarica činovnica. Trebalo joj je platiti pet dinara i kako je stalno sjedila, jer iz kućice nije izlazila, morao sam glavom prema njoj kroz prozorčić proviriti, kako bi me mogla vidjeti i opisati. Pitala me samo za datum rođenja,mjesto rođenja, ime oca te adresu na kojoj živim i kazala da po ” ličnu” dođem za deset dana. Kad sam došao, po taj za mene važni prvi državni službeni dokument, ponosno sam podigao te dvije plave spojene korice da ih svi vide, jer osjećao sam se važnijim. A tek kad sam pročitao sadržaj legitimacije, isprsio sam se ponosno. Jer osim podataka koje sam drugarici dao, ona je procijenila kako sam visok i to upisala, a kad sam najviši u mladosti bio imao sam tek 174 centimetra. Drugarica je još ocijenila, kako su mi kosa i oči smeđe, nos pravilan, lice dugoljasto. I to je bilo to. Bez slike! Nisu je tražili i to mi nije bilo jasno. Kako za jedan službeni važni osobni državni dokument ne treba fotografija, jer za sportsku iskaznicu prigodom registracija na nogometni klub “ Zadar” iste te godine morao sam se slikati, a za osobnu kartu ne? Ta čudna ” lična karta ” vrijedila mi je do navršene 18. godine, a onda sam morao do “Foto Vjeke” i po fotografiju za pravu ” ličnu kartu “, što bismo danas rekli osobnu iskaznicu.