TREĆU GODINU ZAREDOM Održan susret čitača Zadarske nadbiskupije u katedrali sv. Stošije

Godišnji susret čitača iz župa Zadarske nadbiskupije povodom proslave Nedjelje Božje Riječi održan je u ponedjeljak, 26. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru. Izlaganja su održali o. Jozo Milanović i don Dario Tičić.

O. Jozo Milanović iz benediktinskog samostana na Ćokovcu, govorio je o dokumentu ‘Dei Verbum’ koji se bavi tumačenjem i značenjem Svetog pisma u životu Crkve. To je jedan od glavnih koncilskih dokumenata koji počinje riječima: Riječ Gospodnja – Verbum Domini.

Milanović je istaknuo da je velika čast čitati i prenositi Riječ Gospodnju, „posuditi svoj glas, svoju osobu Bogu koji nas je stvorio, koji nam je progovorio iz ljubavi“. U toj konstituciji piše: „U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi sebe i da priopći otajstvo svoje volje“.

Milanović o komunikaciji s Bogom iz trojstvene ljubavi koja se prelijeva

„Naš Bog je trojstveni i unutar Presvetog trojstva je neprekinuti, trajni razgovor ljubavi. Stalno se govori. To su tri božanske osobe koje ljubav tako snažno povezuje da su zapravo jedan. Stalno je govor ljubavi. Ali mi smo stvorenja Božja, vrhunac Božjeg stvaralačkog djela i za nas je čudesno da je Bog u taj svoj govor unutar osoba Presvetog trojstva htio i nas uključiti“, istaknuo je o. Jozo, citirajući iz tog dokumenta: „U bujici svoje ljubavi, Bog zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima“.

„Ta bujica Božje ljubavi, to je taj čudesni, božanski razgovor unutar osoba Presvetog Trojstva koji se izlijeva, prelijeva se i Bog i nas uključuje u taj razgovor, jer to je bujica njegove ljubavi. Bog želi s nama razgovarati, ali ne da nas pozove na odgovornost – i to treba, priznati da smo sagriješili, ali o tome se ne govori u konstituciji – nego o bujici ljubavi.

Bog nas poziva da razgovara s nama kao s prijateljima. Riječ Božja je riječ sâmoga Boga, Svemogućega, koja je rečena nama, čovjeku, njegovom stvorenju. Bog nas toliko želi počastiti, da nas kao prijatelje poziva u taj razgovor“, istaknuo je o. Jozo.

Riječ Božja je Božji govor nama, ljudima. I ona je zapisana, piše u konstituciji, „da se nepromijenjena priopćuje i da bude Pismom ustaljena“.

„Da uvijek imamo knjigu u kojoj je Riječ Božja zapisana, da uvijek možemo naći Riječ Božju koja je nama upućena, da je ne izgubimo, da je uvijek možemo susresti, pitati za savjet, slušati u bogoslužju; zapisana je da se nepromijenjeno čuva“, rekao je o. Jozo.

Istaknuo je da kršćani nisu narod knjige, nego narod Riječi Božje zapisane u Svetom pismu. „Iza zapisane riječi mi gledamo živu osobu, drugu božansku osobu koja se utjelovila. To je Isus Krist Spasitelj koji nam govori. Mi smo njegov narod, nosimo u svom imenu kršćanin Kristovo ime. Mi smo narod Boga koji nam je tu knjigu dao, koji nam je svoje riječi govorio i pobrinuo se da ih imamo zapisane.

Crkveni pisac Origen kaže da su slova Svetog pisma poput rešetaka, a riječi poput prozora. I uzima sliku iz Pjesme nad pjesmama kako zaručnik proviruje kroz prozor, rešetke, traži zaručnicu, želi je vidjeti.

Origen kaže: ‘Tako mi, kad otvorimo knjigu Svetog pisma, mi gledamo pred sobom slova, riječi, ali nećemo se tu zaustaviti, nego gledamo onoga koji je iza tih slova i riječi kao živa osoba’. Uskrsnuli Krist uvijek je s nama, gleda nas i poziva nas da se uključimo u ovaj čudesni razgovor.

Bog govori, želi s nama razgovarati. Riječ Božja upućena je nama i poziv da razgovaramo. Dakle, da odgovorimo. A mi trebamo odgovoriti na taj Božji čudesni govor, bujice ljubavi iz koje izvire Riječ Božja. Naš život, govor i sve što radimo, kako se ponašamo, sve bi trebalo biti naš odgovor na Božji govor. Ako Bog govori, mi pozorno slušamo i odgovorimo“, potaknuo je o. Jozo.

Božji govor i naš odgovor

Molitva je razgovor s Bogom. Iz poštovanja prema onome koji je od nas časniji, trebamo prepustiti prvu riječ njemu da on govori, a naš će biti odgovor.

„Kad slušamo Riječ Božju, na kraju svakog čitanja kažemo Riječ Gospodnja. Zar ćemo to zaboraviti, s kime mi razgovaramo?

Tko treba imati prvu riječ? Tko govori, a tko bi trebalo slušati? Na razgovor zove sâm Bog svemogući, pa bismo trebali njemu prepustiti glavnu riječ. A koliko je to u našim molitvama, da mi slušamo što Bog govori, pa da mu odgovaramo? Nego, ja počeo, ja završio. Što mi je Bog rekao, dok sam molio?

U bogoslužju je to sve lijepo raspoređeno. Prvo čitanje, onda psalam, naš odgovor. Bog nam je pripremio i odgovor, psalam je naš odgovor njemu, ali služimo se njegovim riječima.

Pa drugo čitanje, pa onda opet odgovor, poklik Evanđelju. Slušamo Evanđelje, to Bog govori. Svaki put se ponovi Riječ Gospodnja. To nije riječ svećenikova, đakonova, biskupova, papina, nego Riječ Gospodina! Koja čast – i da onaj tko ima službu čitača, posuđuje svoj glas sâmom Sinu Božjemu, da On govori“, istaknuo je o. Jozo.

Na početku Evanđelja čujemo: „U ono vrijeme“. Znamo da su se Petar i Andrija, Ivan i Jakov odazvali u ono vrijeme.

A za nas je važno kako mi živimo u ovo vrijeme, jesmo li se mi odazvali Kristu, zato slušamo, rekao je o. Jozo.  U ono vrijeme čuli smo kako su odgovorili učenici. A u ovo vrijeme, mi trebamo odgovoriti.

„Isus, živa riječ, uvijek je s nama, u sve dane do svršetka svijeta. U trenutku kad se slavlje slavi, a to je najsvečaniji Božji govor, Bog nas želi uključiti u razgovor. On, živi, očekuje živi odgovor – da mi na ono što On kaže, odgovorimo. Pa odgovorimo poslije propovjedi, u Molitvi vjernika imamo zazive. A kad misa završi, nastavljamo odgovarati molitvom, očima, trebali bismo gledati preobraženim pogledom, kaže Benedikt XVI.

To je kontemplativni pogled. Bog nam daje svoj pogled, da mi njegovim pogledom sve gledamo. To znači, ako je Isus jučer mene pozvao, cijeli tjedan nosi obilježe nedjelje kojom tjedan započinje. Ja bih trebao gledati: ‘Isuse, idem ja iza tebe’.

Čuli smo kako je Isus slao svoje učenike da idu pred njim. Ako ne vidim Isusa pred sobom, onda je iza mene. Ali važno je da mi zaista u svoje vrijeme, u onaj dan, da slušamo Riječ Božju, u tom trenutku, da mi odgovorimo našim očima, ušima, rukama, da radimo ono na što nas je potaknula Riječ Božja“, poručio je o. Jozo.

U zaključku konstitucije Dei Verbum piše: „Tako dakle, neka u čitanju i proučavanju svetih knjiga, Svetog pisma, Riječ Božja trči i proslavlja se“, iz Druge poslanice Solunjanima.

Trči li u mom životu Riječ Božja, čini svoja djela, da se Bog proslavlja i u mom životu? Ili Riječ Božja čeka da joj se ja otvorim? Možda ne može trčati, jer joj ja ne dopuštam. Što će biti ako se ne budemo obazirali na putokaze koje nam Riječ Božja daje“, upitao je o. Jozo, istaknuvši da bi cijeli naš život trebao biti odgovor Bogu. „Koliko praznih, ispraznih, prljavih riječi koje nam zagađuju maštu, srce, a Riječ Božja koja je Riječ po kojoj živimo, ne uspijeva ući u moj život, da u mom životu trči i proslavlja se. Bog govori, a ja i ti trebamo odgovoriti.

Moli, slušaj što ti Bog govori i onda radi. Molimo da znamo što nam je raditi“, poručio je o. Jozo.

Tičić o novom prijevodu Biblije

Govoreći o novom prijevodu Biblije na hrvatski jezik koji se neće čitati u liturgiji, liturgičar don Dario Tičić smatra da je napisan kako bi se Božja riječ približila današnjem čovjeku. Rekao je da je „novi prijevod prikladan za suvremene čitatelje današnjeg vremena, u kojem su poruke jednostavno izrečene i prenesene“.

Dosadašnji prijevod od prije 60 godina koji ostaje za čitanje u liturgiji ima oblik svečanosti i uzvišenosti, a novi prijevod na standardni jezik je „govorni jezik bez svečanog stila, koji je  pristupačan i razumljiv današnjem čitatelju“, rekao je Tičić, dodavši da se jezik mijenja i razvija.

Pročitao je tri primjera prijevoda Rodoslovlja Isusa Krista: iz Evanđelistara kojeg se čitalo do reforme liturgije 1965., u kojem u Evanđelju po Mateju piše: „Abraham rodi Izaka. Izak rodi Jakova. A Jakov rodi Judu i braću njegovu…“.

Sadašnji prijevod kojeg se čita na blagdan Male Gospe glasi: „Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća…“.

U novom prijevodu, taj tekst je preveden: „Ovo je Rodoslovlje Isusa Krista, Davidova i Abrahamova potomka. Abraham je bio otac Izaku. Izak je bio otac Jakova. Jakov je bio otac Judi i njegovoj braći…“.

Podsjetio je kako je nekad u prijevodu pisalo: „Neka pogledaju oba kamena sjedala“, što smatra da je nerazumljivo. U novom prijevodu piše: „Neka pogledaju kojeg su spola djeca koja su rođena“.

Don Dario je istaknuo da se u novom prijevodu nije ažurirao neki već postojeći prijevod, nego se prevodilo iz originala, hebrejskog, grčkog i aramejskog. To je studijski tekst s popratnim komentarima i u prijevodu su korištena tzv. kritička izdanja: Biblia Hebraica Stuttgartensia, „Novum Testamentum Graece“ i „Septuaginta: Vetus Testamentum Graecum“.

„Nije svejedno kako je Biblija prevedena, kako se Riječ Božja čita i razumije. Bît svega je da Bog govori čovjeku. To je moćna Riječ koja je postala tijelo, ušla je u naše živote i u našu povijest“, poručio je don Dario i potaknuo da se svaki dan čita Sveto Pismo.

Upozorio je kako uvijek postoji opasnost da se naviknemo na Boga, na njegovu Riječ i da nam to postane dio svakodnevne rutine. Ali tko osluškuje Božju riječ, može uvijek nešto naći za svoj život, jer cijelog života poniremo u smisao Božje Riječi, poručio je Tičić.

U liturgiji kao susretištu Boga i čovjeka ne slave se obični obredi, a Božja Riječ odzvanja kod svakog liturgijskog čina, kod svih sakramenata, jer Bog govori svom narodu, istaknuo je don Dario.

Izrazio je čitačima priznanje za trud da Božju Riječ ne čitaju kao svoju, nego da budu prenositelji Riječi koju smo pozvani živjeti. „Biblija je spomenik čovječanstvu i spomenik Božje ljubavi prema nama. Bog je progovorio kroz tu knjigu. Prenosimo tu ljubav čovjeku. Nikad ne znamo kad naše čitanje, naše naviještanje Bože Riječi može nekoga dotaknuti“, potaknuo je don Dario.

„Svaki put kad se čita Božju Riječ, moramo biti svjesni da ne čitamo svoj tekst. Mi dajemo Bogu svoj glas i to bi trebala biti čast. Nismo ni svjesni kolika je to čast i milost čitati Božju Riječ, drugovati s njom, svaki dan se družiti, slušati, jer ona je stvarno poruka za sva vremena“, rekao je Tičić, potaknuvši čitače  da ne čitaju brzo i da ne afektiraju, nego dostojanstveno.

Na susretu je bio i prisutne pozdravio i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Istaknuo je da čitač u liturgiji posuđuje svoj glas Božjoj riječi, „onome koji nam je dao glas i sve druge darove. Svojim nesavršenim govorom ljudi imaju priliku liturgijskoj zajednici prenositi Božju Riječ. Koja čast i nezasluženi dar!? Čovjek mora uzdrhtati pri sâmoj pomisli, kad svaki puta posvijesti da smo nesavršena bića, ali da možemo komunicirati Božju Riječ, prenositi Radosnu vijest drugim ljudima“, rekao je don Ante.

Istaknuo je da ljudi prepričavaju što pročitaju, čuju, ono što žive, svoje brige, probleme, izazove koje nose. „A mi imamo dar koji nam daruje Crkva, da svojim nesavršenim jezikom prenosimo Radosnu vijest drugim ljudima“, poručio je don Ante i svima zahvalio za sudjelovanje na susretu već treću godinu zaredom.

Susret je organiziralo Povjerenstvo za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu Zadarske nadbiskupije, a nakon susreta održana je okrepa u Sjemeništu, stoji na Zadarskoj nadbiskupiji.