30 GODINA U ZADRU Ćurković: Mala djevojčica u meni pleše i kistom stvara svoje svjetove

Za one koji Vas manje poznaju, recite nam par riječi o sebi.

– Rodom sam s otoka Brača, iz najlipšeg mista na svitu, imenom Povlja. U Zadru živim već 30 godina, a to je najlipši grad na svitu, bar za mene. Slikanjem se bavim ne kao hobijem već kao ozbiljnim poslom već 23 godine. Nekako sam uvijek u srcu znala da želim živjeti drugačijim životom, i doista živim, radim ono što doista volim, slikam slike koje odišu djetinjstvom i radošću kao da taj moj beskrajno pozitivan duh živi kroz te moje slike i uljepšava domove i sobe ljudi. Kao djevojčica sam sanjala da plešem kao balerina po svim pozornicama svijeta, ali prometna nesreća je učinila svoje i moj izričaj je postao likovni. Tako da mala djevojčica u meni ne pleše, ona pleše kistom po platnu i stvara svoje svjetove.

Kada se baci oko na Vaš slikarski opus, dotakne nas ona toplina bajkovitih boja i motiva, zažare emocije djeteta koje skrivate u srcu.

– Nisam više dijete. Ovaj svijet je itekako ostavio traga u meni. Ali ipak to moje unutarnje dijete je nekako preživjelo sve ono negativno i ispisuje svakodnevno platna s najljepšim bojama. Naučila sam da život nije lak i da svatko svaki dan ima probleme s kojima se mora nositi. Ali ja sam odlučila nekoć davno kad mi je bilo najteže da ću ja svaki dan rasti i kao čovjek i kao slikar i mislim da mi je to pomoglo da to dijete u meni još uvijek živi i slika svoje šarene svjetove.

Slikarica ste koja ima svoj prepoznatljiv likovni rukopis…

– Ljudi mi svakodnevno prilaze i kažu da bi moj likovni izričaj prepoznali među tisućama stilova, to mi je najveći poticaj da stvaram i dalje svojim vlastitim stilom. Autentičnost je najbitnija u umjetnosti, ona je put prema jednom ljepšem i boljem svijetu. Ona je putokaz različitosti ljepote stvaralaštva i umjetničkog izričaja. Još kao dijete što god sam radila uvijek sam mislila kako to napraviti na svoj autentičan način. Mislim da sam tu kreativnost prenijela i unijela u svoje slike.

Kada se u Vama javila slikarica i odredila Vaš životni put?

– Prije 23 godine bila sam trudna bez nekog konkretnog rješenja o svojoj budućnosti, moj partner me tada pitao što bi radila da mi je tata milijunaš i da ne moram ništa raditi. Nakon tri dana razmišljanja odgovorila sam da bih slikala i svojim slikama uljepšavala tuđe živote. Moja prva slika je nastala s blokom i bojicama iz Kauflanda i prodana je na štandu u Zadru za manje od 15 minuta. Tako je sve počelo, ta slika je još uvijek jedna od najboljih što sam ikada napravila.

Život Vas nije mazio a Vi ste i dalje ostali u tim motivima ljubavi i nježnosti boja, motivima koji baštine razigranost, ljubav i radost boja.

– Ne život me definitivno nije mazio. Živjeti kao umjetnik je svakako puno izazova s kojima se ljudi koji žive neke normalne živote ne moraju baviti. Bilo je trenutaka kad sam htjela odustati. Završiti fakultet, zaposliti se u školi, imati neki siguran posao. A onda otvoriš vrata svoje slikarske sobe, jer većinom slikam u stanu, a tamo deseci nezavršenih slika, i uhvati te tuga, jer te slike, te boje, taj kist, to si ti, to je dio tebe. I zato nikada nisam odustala jer nisam mogla odustati od same sebe.

Rijetki umjetnici istinski žive od umjetnosti, najveći dio njih životare ili, blago rečeno, preživljavaju. Jesu li po Vama umjetnici u Hrvatskoj, za razliku od drugih zemalja zanemareni i prepušteni sami sebi?

– Pa nije lako biti umjetnik u Hrvatskoj. Lakše je, recimo, biti u nekoj državnoj službi. Nije lako, ali sloboda nema cijenu, da ti odlučuješ kad ćes raditi i kako, premda se ja ubijem od posla i kolilo god to zvučalo nevjerojatno nekim ljudima koji nikada nisu slikali. Ja ljeti radim 15 sati na dan što uključuje slikanje i prodaju. Svaki dan 5 mjeseci. Čula sam puno puta da slikanje i nije neki posao. Ja slikam 3 do 4 slike na dan ljeti. Imam 20 godina prakse u tome. To mi je jedini način da zaradim dovoljno za zimu. Tako da je slikanje za mene itekako posao koji treba odraditi ne amaterski već profesionalno. Pitate me može li se živjeti od toga? Može ako ti je to prioritet u životu i ako si odlučio da svojim radom uljepšavaš živote drugih.

Skrbi li po vama Hrvatska na odgovarajući način o svojim umjetnicima?

– Skrbi koliko može, ali uvijek se može nešto bolje napraviti. Tako da zakon RH o umjetnicima i njihovim pravima je nešto na čemu se uvijek može raditi. Ne mogu reći da znam sve točke tog zakona, ali mogu reći da umjetnost uvijek ostavlja prostor za neka nova rješenja kreativnih umova za apsolutno sve u ovoj državi. Nekako to štrebanje u svemu i slijeđenje nekih pravila i propisa koji nemaju veze sa stvarnošću je najveći problem u Hrvatskoj, ne samo u umjetnosti već i u svemu.

Vaše slike krase mnoge domove širom svijeta. Nije li ta spoznaja “ono nešto” što Vas potiče na sav trud i kreaciju koju ulažete u Vaše slike?

– Da, ja ne putujem već godinama zbog posla, ali moje slike putuju po cijelom svijetu, to je kao da ja putujem. Inspiracija dolazi od osobnog susreta sa svim tim divnim ljudima i njihovom reakcijom na moje stvaralaštvo i time što oni moje slike mogu odmah povezati sa mnom i mojom osobnošću.

Imate li slikarskoga uzora, tko Vam je u slikarskome svijetu najdraži slikar?

– Moj najdraži slikar je Frida Kahlo i Hilma af Klint. Frida prije svega jer je uvijek bila svoja i primjer nekoga tko je, bez obzira na bolest i ma sve nedaće koje su je zadesile, odlučio nešto ostaviti svijetu, ostaviti svoj trag u beskraju.

A Hilma af Klint prvi je apstraktni slikar na svijetu. Svoja je i jedinstvena, znala je i sama da ljudi njenog doba neće prepoznati njenu umjetnost. Tek 20 godina nakon smrti, njezine slike su postale dostupne javnosti i javno izložene. Ponekad i sama naslikam nešto i imam taj osjećaj da to ljudi jednostavno neće prepoznati. Tako se osjećam povezana s njom.

Volite raditi s ljudima. Sami prodajete svoje slike. Pamtite li koju zgodu, anegdotu?

– Pa najljepša anegdota mi je bila kad sam sjedila na ulici i neka djevojčica je prolazila s mamom i rekla: “Mama, pogledaj kako lijepe slike, kako lijepi um ima ova teta”.

Ili npr. prošlo ljeto kad mi je čovjek prišao i rekao: “Ovo je tako lijepo, molim vas, recite mi u čemu je vaša tajna?” Moja tajna vam je jednostavna, imam ADHD i obično slikam 5 slika u isto vrijeme i svaka mora biti različita da moj ADHA um uopće ostane fokusiran.

Znači, možemo zahvaliti ADHD-u na ovoj ljepoti?

– Da možemo, moj mozak malo drugačije funkcionira.

Ima li nešto što Vas nisam pitao, a rado biste odgovorili na to?

– Živimo u svijetu različitosti i upravo ta različitost je ono što čini svijet lijepim i zanimljivim. Oduvijek sam se osjećala drugačijom od drugih. Mislim da svojom umjetnošću podsjećam ljude da je sasvim u redu biti svoj i drugačiji.

Razgovarao:

Nikola Šimić TONIN