ZADRU I HRVATSKOJ DAO JE SVE Dobri nesretni čovjek Brahim Selmani
Drago Marić
Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Slučajno smo se upoznali 1981. za vojne vježbe na Crvenoj zemlji iznad Knina. Kako ga je jedan “veliki Hrvat” i katolik vrijeđao samo zato što je on Makedonac i musliman, zaštitio sam ga, a taj dobri a nesretni čovjek smatrao je, kako sam mu učinio veliku uslugu i zbližili smo se. U posljednjoj fazi njegova kratkog života i sprijateljili. Došao je u Zadar vrlo mlad i poletan te osnovao obitelj. Zatim je otišao na rad u inozemstvo i kao vrijedni radnik dobro zarađivao, a kad je došlo do rata, napustio je unosan posao i vratio se braniti Zadar i Hrvatsku. Njegovi suborci (Jedna skupina suboraca u Bosni za Oluje, snimio B. Grgurović, op.a.) rekoše, kako je Brahim Selmani bio borac kakvih je malo bilo. Kad je Domovinski rat okončan, Brahim je dobio lijepi stan, ali je ubrzo dodjeljen drugom ratniku, a njemu su dali manji, neugladniji. Nije se žalio ni bunio, jer takva mu je plaha narav bila. Zatim su ga zakinuli kod dodjele mirovine. Tako su rekli njegovi suborci . Ivica Giovani Jeremija Matešić, koji mu je s Didom Telesmanićem bio veliki prijatelj i zaštitnik, bi poručio “Naresla je trava”. Smanjenje stana pogodilo ga je, ali opet nije ni prigovorio. Dao se u rad gdje god se moglo i na svačemu, kako bi obitelji normalan život osigurao. No tog plemenitog čovjeka život je nemilice šibao sa svih strana. Nepogode su se za njega lijepile. Najveća, kad mu je u prometnoj nesreći kći poginula. To ga je slomilo. Zatvorio se u sebe i šutio, povjeravajući se samo najboljim prijateljima. I radio, radio. Tako je uz sve te pritiske sagorio. Teško se razbolio, ali kod liječnika nije ići htio. Morao je raditi, govorio je. Napustio nas je sa samo 63 godine života. Jučer je bilo 11 godina kako je ukopan je 15. veljače 2015. s ispraćajem primjerenim tom dobrom, zaslužnom, a nesretnom čovjeku. Došli su mnogi njegovi suborci, kao i mnoštvo sugrađana. Odana mu je vojna počast, te se može reći, kako je ovaj život napustio uz zasluženo priznanje. Lijepo, ali gdje je sve to bilo, kad je njemu i njegovoj obitelji najviše pomoći trebalo? Nije mu ni približno uzvraćeno, koliko je on Zadru i Hrvatskoj dao. Ako nemamo dostojanstva, nemamo ništa. “Naresla je trava” kazao bi Jeremija.