Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Tko nije imao sreću čuti kako svoju najpoznatiju pjesmu, najveću uspješnicu,bodulsku baladu izvodi najomiljeniji zadarski bodulo, propustio je užitak kakav nikada više neće čuti. Istina, na mnogim je nosačima zvuka, ali kad ju je Joso Špralja izvodio uživo, ničim se ne može tako dočarati. Jer Jose među nama nema evo već deveta godina, a čini nam se da je do neki dan drugovao s intimusom Vjekom koji je otišao koju godinu nakon njega. I nije Joso briljirao samo s Mene zovu bodulo, nego isto tako i sa svjetskim evegrinovima i to na matičnom jeziku. Njegovu izvedbu Kaljinke na ruskom čak je probrana ruska publika izjednačavala s onom planetarno popularnog Ivana Rebrova. Isto je bilo kad je na grčkom pjevao Djecu Pireja ili na talijanskom O sole mio. Glazba je bila samo dio, najpoznatiji, ali ipak samo dio, višestrukih umjetničkih kreacija ovog našeg velikana. Njegove slike, umjetničke fotografije, skulpture žive umjesto njega dalje i živjet će dok je njegovog i našeg Zadra. Volimo Zadar kako ga je i Joso volio. A kad nas je Joso napustio, Ivica Matešić Jeremija ovako ga je ispratio:
– Partija je Joso, pod provu je lega,
partija je uz latinsko idro…
Gre gori…al bacija je sidro
ode za vike vikova.
Privitak: Počasni zaštitnik
Zaustavi me znanac kojeg odavno poznam, ali mu ni ime na znam i ne odljepljuje se dok mu, kaže, ne pojasnim, zašto Zadar uz četiri zaštitnika Krševana, Stošiju, Zoila i Šimu, zašto ga zovemo Donatov grad, a ne po jednom od ta četiri zaštitnika. Doista me doveo u škripac, a ne odgovorim li, bit će još gore. No kad se čovjek nađe u procjepu, sive moždane stanice brže rade, pa ispalih, da je to stoga što je Donat počasni zaštitnik, a nije. Znanac je otišao zadovoljan, čudeći se kako se on toga nije sjetio.