Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Ovaj tekst ne uklapa se u milje moje kolumne i prikazuje me i onakvim kakvim me mnogi ne znaju, a moji najbliži prijatelji dobro poznaju – kao vicastog berekina, a ne samo ozbiljnu osobu. Borio sam se protiv Šenolova, Nebojšina, Stankova i drugih prijatelja pritiska, kako moram to objaviti, a ta je istinita dogodovština i po Davorkinom, Aninom, Vjerinom i drugih prijatelja ukusu. Uvjeravajući me Šenol je čak ustvrdio, kako je cvo izvrsna priča o dalmatinskom dišpetu naših ljudi prema onima koji sami sebe uzdižu od ostalih, ali i o humoru i dovitljivosti kojom iskazuju svoje mišljenje o takvima. Da se oslobodim njihova svakodnevnog davljenja, nisam imao kud, nego objaviti. Nerado, iako nisam ja tu psinu učinio, ali sam joj svjedočio.
Bilo je to u ona stara vremena od pred pola stoljeća i više, kad smo se gotovo svake subote i nedjelje okupljali na Trgu, ispod Sata na kantunu i ćakulali o svemu. Uvijek desetak poznatih Zadrana, raznog životnog doba, a duhovitih i sklonih pristojnim šalama. Među njima bio sam desetak i više godina najmlađi, a prihvatili su me zahvaljujući Anti Iviću i Foto Vjeki, koji su bili u klapi glavni. U toj našoj skupini prihvaćen je bio i On, poznati gradski zajebant, a dobra i poštena osoba. Jednom tako ćakulamo, dakako oni, a ja samo slušam, a uvijek je glavna tema lijepe žene, kod se On hitro izdvoji i pojuri prema zgradi Gradske uprave, gdje se na kantunu, dolazeći od Mosta pojavila jedna naprlitana gospođa, prepotentna, puna sebe, koja je smatrala kako je ona iznad, pa kad bi pored nas prolazila, okrenula bi glavu, jer pristojne duhovitosti klape bile su ispod njene razine. Nismo je baš obožavali, ali ni mrzili, a On je javno pokazivao kako je baš mrzi. Došao joj je iza leđa pa ga nije vidjela i kad su stigli do nas, naglo se s njom poravnao i snažno opalio iz “auspuha”. Svi smo se prema tamo okrenuli, a gospođa se zaprepastila, oči razrogačila i taman kad će eksplodirati , On joj mirno, ali pojačanim glasom, da i mi čujemo, reče:
– Ništa, ništa, gospođo. Moglo se to i meni dogoditi!
Nakon toga gospođa nikada više pored nas nije prošla, nego je radije obilazila okolo, samo da nas ne susretne. Na fotografiji iz mlađih dana nasmijavam Dražena Cotu i Josku Sorić.