Dok se u drugim gradovima o košarci raspravlja onako usput, uz kavu i pogled na rezultate, u Zadru je to pitanje opće kulture, obiteljskog odgoja i, na koncu, čistog preživljavanja. Ovdje se ne kaže uzalud da je “Bog stvorija čovika, a Zadar košarku”. Ta rečenica jest dijagnoza jednog grada koji već desetljećima pulsira u ritmu udaranja lopte od parket.
Sve je počelo davno, u onim mitskim Jazinama, u toj “škatuli” u kojoj se kovala povijest. Zadar nije samo davao igrače, on je stvarao vizionare. Giuseppe Pino Giergia svojom drskošću i Krešimir Ćosić, košarkaški velemajstor koji je vidio tri poteza prije svih, udarili su temelje onoga što danas zovemo zadarska škola košarke. To nije samo stil igre, već i filozofija, košarka s vicem, s onim potezom viška koji će publiku dignuti na noge, ali i s onim prkosom koji ne priznaje nikome da je bolji
Ono što KK Zadar čini posebnim nije samo broj osvojenih trofeja, nego njegovi navijači. Na tribinama Krešinog doma ili sada tek povremeno u Jazinama, ne sjede obični promatrači. Na tribinama sjede gledatelji i svi su oni treneri koji točno znaju kada je trebalo pozvati “time-out” ili zašto je akcija propala.
U Zadru se košarka ne prati, ona se živi, a kritika je oštra, ali ljubav je još veća. Zato je dres KK Zadar najteži, ali i najdraži, jer u njemu ne predstavljaš samo Klub, nego svaki kvart, svaku kalu i svakog onog klinca koji na Relji, Voštarnici ili Stanovima sanja da će jednog dana istrčati pred Tornado.
Košarka je za Zadrane oduvijek bila i način otpora. Bilo da se, kao nekada, igralo protiv velikih europskih giganata, ili sada Cibone ili Splita, ili, pak, beogradskih euroligaša Crvene zvezde i Partizana, Zadar je uvijek igrao s onim specifičnim dalmatinskim dišpetom. Taj prkos je ono što puni dvoranu i kad ide i kad ne ide jer se u Zadru klub ne voli zbog rezultata, nego zbog onoga što on predstavlja.
U raspravama starijih na tržnici nakon utakmica KK Zadar, po kafićima, ali i u očima djece koja s loptom pod rukom idu na trening, vidi se krug koji se nikad neće zatvoriti jer Zadar i košarka su pupčanom vrpcom vezani i to se neće promijeniti.
Dvorana Jazine u kojoj je gorjelo i kad je vani bilo minus pet, navijači koji će svakom prolazniku koji nije toliko upućen u košarku znati objasniti tko je u subotu igrao loše i zašto je sudac pogriješio, Pino i Krešo, i još puno toga, sve to čini Zadar gradom košarke.
Sretan Uskrs svima…