Misu posvete ulja na Veliki četvrtak, 2. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
Nadbiskup je posvetio ulje koje će se koristiti u slavlju sakramenta, a svećenici Zadarske nadbiskupije obnovili su svoja svećenička obećanja što predstavlja povratak izvoru poziva, svjesni da njihovo „Da“ nije jednokratan čin, nego trajni stav srca koji traži svakodnevnu vjernost, rekao je mons. Zgrablić.
Nadbiskup je govorio o svećeničkoj vjernosti na temelju apostolskog pisma „Vjernost koja rađa budućnost“ pape Lav XIV. Razmatrao je vjernost na sedam razina: vjernost koja se rađa iz susreta i hrani sjećanjem, preobražava u darivanje, kao svakodnevni povratak duhovnom pozivu, rast kroz trajnu formaciju, koja se ostvaruje u svećeničkom bratstvu te poslanje koje se otvara drugima i otvara budućnost.
„Naš duhovni poziv nije počeo u našim idejama, u našim projektima ili u našim ljudskim očekivanjima, već u Božjoj inicijativi, u Njegovom pogledu koji nas je pronašao ondje gdje smo bili, s našim slabostima, nedoumicama i ograničenjima. Susret s Božjim pozivom koji se dogodio kroz neki događaj, osobu, riječ ili iskustvo nije bio samo prolazni duhovni doživljaj ili kratkotrajni emocionalni poticaj, već istinski događaj milosti koji je zahvatio cijelo naše biće – naš razum, volju i srce, jer smo u njemu prepoznali da je u središtu našeg života Isus i da jedino u njemu naš život dobiva pravi smisao i puninu“, rekao je mons. Zgrablić.
Upozorio je da kad svećenik zaboravi početak i dar primljenog Božjeg poziva, izgubi i smjer svećeničkog života i počne živjeti kao da sve ovisi o njemu, što odvede od bitnoga u svećeničkom životu.
„Svećenički poziv ne može se razumjeti u kategorijama ljudske logike zasluge, uspjeha ili osobnog ostvarenja, jer ne proizlazi iz onoga što smo mi učinili, naučili, nego on je slobodan i nezasluženi Božji dar“, rekao je nadbiskup. Upozorio je da poziv nije priznanje sposobnosti svećenika, nego izraz Božje blizine; „nije potvrda naše snage, već povjerenje koje Bog polaže u našu slabost, jer On ne bira najbolje po našim kriterijima, već one koje želi učiniti sposobnima za svoje djelo“.
Duhovni poziv ne može ostati zatvoren u onome koji ga prima i postati privatan, da se čuva samo za sebe, nego po svojoj naravi postaje pokret, izlazak, dinamika darivanja koja svećenike iznutra potiče da idu prema drugima, da postaju mostovi, a ne zapreke; da budu znakovi Božje blizine u konkretnim životima ljudi, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Svećenički identitet ne sazrijeva u zatvorenosti, nego u predanju; ne u traženju sebe, već u darivanju sebe; ne u zadržavanju za sebe, već u potpunom povjerenju Bogu koje se pretvara u služenje“.
Svećenička vjernost nije jednom postignuto stanje koje se čuva kao stečeno i dovršeno, već živa, dinamična i zahtjevna stvarnost koja se ostvaruje kroz svakodnevno obraćenje, kroz neprestani povratak Kristu koji uvijek iznova poziva, traži i obnavlja, ne dopuštajući da odnos s Njim postane rutina ili navika bez srca, istaknuo je nadbiskup.
To znači svaki dan stati pred Gospodina ne oslanjajući se na jučerašnje zasluge, već s poniznošću i istinom vlastite slabosti, i svaki dan iznova odgovoriti na Isusovo pitanje „Ljubiš li me?“, svjesni da se odnos s njim ne podrazumijeva, nego se svakodnevno bira, živi i obnavlja, potaknuo je predvoditelj slavlja, rekavši da je svećenička vjernost dinamična, otvorena, spremna na novo djelovanje Duha Svetoga koji nas vodi dalje, dublje i potpunije prema Kristu.
Poziv nije individualni put koji svatko prolazi sam za sebe, zatvoren u vlastite granice, nego je po svojoj naravi zajedničarski, ukorijenjen u zajedništvu Crkve i ostvaren u konkretnim odnosima s braćom s kojima se dijeli isti poziv, dar svećeništva i isto poslanje Krista i Crkve, rekao je nadbiskup.
Istaknuo je da se svećeničko bratstvo ne bira prema vlastitim simpatijama ili okolnostima, ono nije dodatno ili sekundarno u odnosu na službu, nego je bitni dio identiteta svećenika i traži da ga svećenici prihvate, čuvaju, izgrađuju, njeguju i žive.
Papa Lav XIV. upozorava na napast individualizma koji pretvara službu u privatni projekt, zatvara svećenika u njegov svijet i slabi snagu poslanja koje je uvijek crkveno, zajedničko i usmjereno prema izgradnji Tijela Kristova. I svećenik može osjetiti teret izolacije, nerazumijevanja ili nutarnje udaljenosti, osobito gdje je svećenička služba opterećena brojnim odgovornostima, rekao je nadbiskup.
Svećenici su pozvani graditi i svećeničko bratstvo, „ne kao idealnu sliku, nego kao konkretnu stvarnost koja se živi u svakodnevici: u spremnosti slušati jedni druge, u odlučnosti oprostiti, u dijeljenju radosti i poteškoća, u prisutnosti uz subrata koji prolazi kroz krizu, u pogledu prema osamljenima, bolesnima ili iscrpljenima“, potaknuo je mons. Zgrablić.
„Svećeničko bratstvo nije samo osjećaj, nego odluka volje i znak autentičnosti vjere, povjerena zadaća. Svećeništvo uključuje druge. Svećenik ne djeluje u svoje ime, nego u zajedništvu s biskupom i braćom svećenicima, u zajedništvu s Crkvom“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da svećenik nije pozvan biti okrenut sebi, nego je po svojoj najdubljoj naravi usmjeren prema drugima, prema povjerenom narodu i svijetu u koji je poslan kao znak i oruđe Kristove prisutnosti
„Svećeništvo nije poziv na zatvaranje u sebe, nego na izlazak iz sebe; nije prostor samopromatranja, nego darivanja; nije potraga za vlastitim identitetom u izolaciji, nego njegovo otkrivanje u odnosu, u susretu, u služenju drugima“, poručio je mons. Zgrablić.
Vjernost svećeničkom poslanju može ugroziti napast učinkovitosti u kojoj se vrijednost osobe mjeri njenim postignućima, „pa svećenik može vrednovati sebe prema broju aktivnosti, projekata, napisanih knjiga i članaka, izgovorenih propovijedi ili održanih duhovnih vježbi i susreta, rezultata ili vidljivih uspjeha, zaboravljajući da njegov identitet ne proizlazi iz onoga što čini, nego iz onoga što jest u Kristu“, upozorio je nadbiskup.
Napast je i povlačenje u sebe i malodušnost, kad suočen s poteškoćama, nerazumijevanjem ili vlastitim slabostima, svećenik gubi hrabrost, zatvara se u sebe i odustaje od punine poslanja, prihvaćajući minimalizam – samo ono što mora, što osiromašuje njihov život i službu, rekao je mons. Zgrablić.
Između „aktivizma bez duše i povlačenja bez nade“, Krist poziva na put „radosne i gorljive službe“, kaže Papa, koja ne proizlazi iz „naše snage, naših sposobnosti ili naših planova, nego iz dubokog iskustva njegove ljubavi koja nas zahvaća, obnavlja i šalje“, naglasio je nadbiskup, upozorivši da svjedočanstvo svećenika može otvoriti srce za duhovni poziv, ali i zatvoriti; može probuditi hrabrost, ali i ugasiti želju.
„Kristovo pitanje „Ljubiš li me?“ nije ispit naše grešnosti, već poziv na odnos s Njim; nije podsjetnik na naše nedostatke, nego otvaranje prostora za ljubav koja uvijek može rasti“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da svećeništvo bude vjernost koja traje, rađa plodovima svetosti i ne čuva Božje darove za sebe, nego ih daruje drugima, stoji na stranici Zadarske nadbiskupije.
