Četvrtfinale playoffa Prvenstva Hrvatske trebalo je biti praznik košarke. Umjesto toga, podatak kako je na četiri utakmice bilo prisutno ukupno 1.350 gledatelja. Prosjek od 337 ljudi po susretu nije samo loš podatak, to je poniženje za hrvatsku košarku.
Split i Zabok gledalo je 600 ljudi, Zadar i Kvarner 300, Samobor i Dubrovnik 250, a utakmicu Cibone i Dubrave svega 200 gledatelja. Dvjestotinjak ljudi na playoff utakmici Kluba koji je nekad bio prvak Europe. Nekad je Cibona punila dvorane i rušila velikane, danas ne može napuniti ni vlastitu tribinu. To nije pad, to je potpuni sportski raspad.
Istva stvar je sa Zadrom, nema tu više pravog navijanja, gledatelji biraju utakmice na koje će doći, pa i pretplatnici. Pojavili su se derbi navijači koji dolaze samo na velike utakmice, koji jedva čekaju opaliti koji ‘selfie’ iz dvorane.
Godinama se domaća liga uništava nesposobnošću, interesnim igrama i potpunim izostankom bilo kakve strategije. Hrvatski košarkaški savez (HKS) šuti, klubovi preživljavaju iz mjeseca u mjesec, a atmosfera oko poluamaterskog prvenstva izgleda kao da se igraju zatvorene trening utakmice ili susreti radničkih sportskih igara.
I onda se čudimo što djeca više ne sanjaju košarku. Što bi ih trebalo privući, poluprazne dvorane, klubovi u dugovima i liga koju ni vlastiti navijači više ne žele gledati? Hrvatska košarka godinama živi na staroj slavi Kreše, Pina, Dražena, Kukoča, Rađe i ostalih velemajstora, dok je sadašnjost postala bolna i depresivna.
Jedan od najvećih simbola tog kaosa jest apsurdni trokružni sustav natjecanja. Liga u kojoj klubovi jedni protiv drugih igraju tri puta tijekom sezone ubija svaku draž i važnost utakmica. Ljudi su se zasitili istih susreta koji se ponavljaju do besmisla. Kada Zadar i Split, na primjer, igraju peti ili šesti put u sezoni, utakmica više nema posebnu težinu te sve postaje rutina. Trokružni sustav nije donio kvalitetu ni razvoj igrača, nego samo dodatno razvodnio natjecanje i potpuno ubio interes gledatelja. Prava dosada…
Najveći problem nije ni kvaliteta igre. Problem je što je Prvenstvo Hrvatske postalo nebitno jer ljudi su jednostavno odustali, a kada sport izgubi publiku, izgubio je i smisao.
Ovih 1.350 gledatelja nisu statistika. To je osmrtnica hrvatske klupske košarke.