Sedmorica juniora KK Zadar na širem popisu U-18 reprezentacije Hrvatske za EuroBasket 2026. zvuči kao podatak koji bi u svakom normalnom klubu bio razlog za uzbunu, ali u pozitivnom smislu. Alexander Božiković, Luka Brajković, Luka Jerak, Frane Bajković, Bruno Baričević, Filip Bilokapić i Šime Grbin još jednom potvrđuju da Zadar ima solidnu školu košarke te da talenti i dalje dolaze.
No, tu prestaje euforija i počinje realnost koja u Zadru već godinama bode oči. Naime, što Klubu vrijedi sedam mladih reprezentativaca, ako će ih za dvije, tri godine gledati u dresovima drugih hrvatskih klubova ili u inozemstvu, dok će se navijači ponovno kukati kako “nema mladih”?
Ta priča je već viđena. Previše puta. I uvijek isti obrazac, juniori dominiraju, uđu u seniorski sustav, dobiju mrvice ili ništa, i onda nestanu iz KK Zadar. Odlaze u sredine gdje će igrati, pa makar to bili i klubovi koji su po ambicijama ispod razine Zadra. I onda se netko čudi.
A odgovor je zapravo brutalan i jednostavan, igrači ne odlaze zato što ne vole Zadar, nego zato što im Zadar ne daje ono osnovno, minute u seniorskoj košarci. I tu nema filozofije. Nema “još su mladi, nema “strpljenja”. Ako ne igraju, odlaze. I to je jedina logika koja vrijedi u profesionalnom sportu.
Zabrinjavajuće jest što se u KK Zadar i dalje ponašaju kao da će se talentirani mladi igrači sami po sebi zadržati. Kao da je dovoljno biti u KK Zadar pa da će igrači čekati svoju seniorsku priliku do beskonačnosti. Neće. Danas svi igraju, svi traže minute i svi odlaze bez razmišljanja ako ih ne dobiju.
I zato se postavlja pitanje koje u Zadru očito nitko ne želi glasno izgovoriti, koliko još generacija mora “odlepršati” prije nego se shvati da problem nije u nedostatku talenta, nego u Klubu koji te mladiće olako gubi. Ako se ništa ne promijeni, ova sedmorica neće biti budućnost KK Zadar. Bit će samo još jedna u nizu generacija koja je poslužila kao dokaz da Klub ne zna što s vlastitim proizvodom kad on postane senior.
Zdravi i veseli bili!