Vrgada, taj manje poznati otok u zadarskom arhipelagu. Brod se polako približava obali. Motori se gase. Prva stvar koja vas pogodi? Nevjerojatna, magnetska tišina. Ovdje nema automobila. Nema jurnjave, nema zaglušujućih vatrogasnih sirena sto se konstantno čuju po primorskim gradovima u ljetno vrijeme, a umjesto toga vidljiv je samo pogled na rivu i nekolicinu mještana koji svoje stvari prevoze u karijoli, malim traktorima ili popularnim trokolicama te par turističkih brodica koji dovoze na kupanje turiste na jednodnevne izlete iz Pakoštana.
Shvatite odmah – vrijeme na Vrgadi ne teče. Ono ovdje ugodno miruje.
Kariola i šjora: nerazdvojni par na ulicama Vrgade
Kada govorimo o prijevoznom sredstvu na otoku neizostavna je kariola, zato ovaj otok ima svoju jedinstvenu manifestaciju pod nazivom “šjora kariola” posvećenu upravo ovom skromnom, ali nezamjenjivom radnom stroju. Dok ostatak svijeta koristi automobile i dostavna vozila, na Vrgadi je karijola statusni simbol, obiteljsko nasljeđe i vjerni suputnik od rive do kućnog praga. Bez nje je život na otoku jednostavno nezamisliv. Jednom godišnje, građevinska kolica skidaju sa sebe prašinu i cement kako bi zablistala pod reflektorima na glavnom trgu Torkul. Mještani svih generacija ulažu ogroman trud u maskiranje i ukrašavanje svojih kolica, pretvarajući ih u prave male umjetničke instalacije na kotačima.Cijeli otok tada preplave smijeh i navijanje, posebno tijekom urnebesne utrke spretnosti.
Najmanje brodogradilište za najveće priče
Vrgada se ponosi i svojim „najmanjim brodogradilištem na svijetu.“ Ovo mjesto danas nosi i duboku emotivnu priču o obiteljskom nasljeđu. Otac obitelji Punoš koji je s neizmjernom ljubavlju i strpljenjem gradio te brodove, preminuo je prije dvije godine. Ipak, njegova radionica nije utihnula. Kćer mu danas u tom istom, malom ateljeu s ponosom čuva uspomenu na njegov rad. Kroz izložene makete ona nastoji turistima i posjetiteljima prikazati sve te prekrasne brodice koje je njezin otac neumorno i precizno izrađivao sve do svoje smrti. Svaki minijaturni jarbol, kormilo i jedro svjedoče o njegovoj cjeloživotnoj strasti prema moru i tradiciji. On je živi spomenik jednom ocu, njegovu talentu i trudu, ali i dokaz da otočka tradicija ne umire dokle god postoje oni koji je spremno i s puno ljubavi prenose dalje. Prolazak kroz njezina vrata nudi emotivno putovanje u prošlost Vrgade koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim
Gospina slika koja nije htjela napustiti otok
Vrgadinci posebno štuju svoju Gospu koja se čuva u drevnoj crkvici Gospe od Zdravlja na glavnom trgu, jer u njoj vide svoju najveću zaštitnicu i vjernu članicu otočke obitelji. Za ljude na izoliranom otoku, kroz stoljeća izložene ćudima mora i prirode, ova je čudotvorna ikona bila jedini siguran zaklon, utjeha u bolestima i mirna luka kada pomoći s kopna nije bilo.
U srcu svakog mještanina živi duboki ponos zbog legende o mletačkim knezovima koji su ikonu htjeli odnijeti s otoka. Gospa je tada podigla strašnu oluju koja im nije dopustila odlazak sve dok je nisu vratili u kapelicu. Ta je veza postala još emotivnija zbog predaje da je ikona proplakala u trenutku kada se nad njom, slomljena od tuge, molila grofica Damiani kojoj je iznenada preminuo sin jedinac. Te su suze otočanima bile jasan znak da Gospa duboko suosjeća s njihovom najtežom boli.
Impresivni bor koji „živi po svom“
Nakon razgleda samog mjesta, vrijeme je došlo za odmor na plaži. Put do najpoznatije vrgadinske plaže Podbrizi vodi stazom kroz gustu, mirisnu borovu šumu. Nakon kraće šetnje stiže se do nekoliko strmih kamenih stepenica koje vode dolje na samu plažu. Čim se spustite niz njih, pred vama se otvara potpuno drukčiji prizor od klasičnih jadranskih plaža. Umjesto oštrog kamenja, ovdje vas dočekuje fini, mekani pijesak crvenkasto-zlatne boje i skroz prozirno, tirkizno more. Plaža je uvučena među visoke stijene koje joj daju osjećaj skrivenog utočišta, idealnog za svakoga tko želi pobjeći od gužve.
Ono što me na toj plaži najviše fasciniralo je jedan nevjerojatan prirodni fenomen koji vam odmah upadne u oko. Na samom rubu pješčane litice stoji stari bor koji doslovno visi u zraku. Vjetar i more su s vremenom isprali zemlju ispod njega, pa mu je golemo korijenje potpuno ogoljeno i zapetljano u praznom prostoru. Fascinantno je vidjeti s kolikom se snagom to drvo i dalje drži za goli kamen i odbija pasti, prkoseći gravitaciji i buri već godinama. Jednostavno se ne može odoljeti, a da ga se ne fotografira iz različitih kuteva.
Kada se na kraju dana ukrcate na brod za povratak na kopno, teško se odmah priviknuti na ponovnu buku i užurbanost Pakoštana u ljetnoj vrevi. Iz ovog kratkog posjeta nosimo fotografije skrivenog pješčanog raja i uspomenu na onaj sitni obiteljski škver. Vrgada je možda mali i manje poznati otok, ali njezine priče i mir koji nudi čine ju jednim od najljepših mjesta koje možete posjetiti na Jadranu. Upravo zato ako ste blizu Pakoštana, jedan dan “zaletite se” na Vrgadu. Osjetite tu čarobnu, neodoljivu tišinu.
