Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Ova naslovna fotografija doista je iznimna, a možemo ju zahvaliti monografiji 60 godina zadarskog Odsjeka za hrvatski jezik i književnost ,koja ju je objavila, a mi je posudili. Autorica fotografije je Ema Jakovljević a snimila ju je u Puli 1968., dakle dvije godine kasnije otkad je Zadarski književni krug bio u ovom sastavu, a te godine u Puli gostovao. Prvi s lijeva je Nikola Davidović, nekad poznati zadarski profesor književnosti, književnik, novinar i zadarski zet, koji je naš grad davno napustio i njegovu fotografiju, posebice iz tog doba, ne može se naći, pa je tim vrjednija. Biste li mogli prepoznati osobu do Davidovića? Teško, jer to je mladi literarni, slikarski i glazbeni velikan Luko Paljetak, tada brucoš na Filozofskom fakultetu u Zadru, komu je Zadar, uz njegov Dubrovnik, bio ispred svih ostalih i u kojeg je poslije okončanja studija često navraćao. Legendarnog pisca povijesnih romana, a danas akademika, Ivana Aralicu lako je prepoznati, jer godine je promijenio, ali image nije. Isto možemo reći i za vrlog pjesnika Vladimira Pavića ,u to doba, uz Stojana Vučićevića, koji je također pripadao ovom književnom krugu,najtalentiranijeg našeg pjesnika, koji nas je premlad prerano napustio. Ovu sjajnu fotografiju, vrhunski dokument prošlog vremena, zaključuje lik Miljenka Mandže, jednog od najvećih zadarskih multikulturologa ikada.
Kako je Željko Maričić postao fotograf
Imao sam čast poznavati tog dobrog i plemenitog čovjeka i povremeno se s njim družiti. Dobrota i humanost bili su mu bez granica, jer stalno je pomagao potrebite, a nažalost, život mu nije dobrotu uzvratio. Njegov poznati atelje potpuno je izgorio. Željko Maričić , jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih naših fotografa, kako je fotograf postao ? Ispričao je to svojedobno novinarki Teuti Babajko , priča je neobična.
– Nisam kao mladić volio školu pa sam je napustio i pobjegao na Velebit gdje sam ostao sedam dana. Tamo sam susreo skladatelja Bruna Čingoriju, i taj susret obilježio je moj cijeli život. Bruno je obožavao prirodne ljepote Velebita pa me zamolio, neka ga među ljepotama Velebita fotografiram, jer on to nije mogao učiniti, što sam ja prihvatio. U trenutku kad sam prvi put čuo zvuk tog profi aparata, prvog fotoaparata s kojim se NIKON proslavio, moj život je dobio novi smisao i postao sam zaljubljenik u fotografiju, koja me i danas usrećuje.
Privitak: Od bicikla do robota
Pedesetih i šezdesetih ” legitimirao” sam Zadrane po bicikli koju su vozili, pod konac stoljeća po automobilima, a u najnovije doba po psima s kojima šetaju. Uskoro ćemo se prepoznavati po UI robotima koji nas uslužuju. Zahvaljum na takvom životu. Bolje će mi biti ispod cimpresa.