Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Ne volim o sebi, a nekad moram. Ne zbog mene, nego zbog dobrih ljudi.
– Stalno si u tim Arbanasima. Previše se družiš s njima i previše pišeš o njima te ih pri tomu stalno uzdižeš, a nisi Arbanas. Čak među Arbanasima nemaš nikakve rodbine pa ni stanovao tamo nikad nisi. Zašto onda ?
Tako su me dugo vremena zaustavljali i pitali mnogi ni znanci, koji, dakako, ništa protiv Arbanasa nemaju, ali se čude zašto ja s njima na taj način. Za odgovore na to pitanje upućujem ih na Arbanase. Josip Bepo Bajlo, Bepo Garin, kako ga po obiteljskom nadimku oslovljavamo, odgovara:
– Kad smo bili mladi tukli smo se, a sad kad smo zreli ljudi i kad smo shvatili prave vrijednosti, volimo se.
Ponudio sam i odgovor prijatelja i suradnika Bernarda Kotlara, koji je prigodom otvaranja njegove izložbe fotografija Arbanasi i bicikle, pri čemu sam mu neznatno pomogao, tada rekao:
– On voli nas i mi volimo njega i on je naš lala Drago.
I sva je mudrost u Bernardovim riječima sazdana. A Josip Pino Krstić kaže: – On je naš. Mnogi prijatelji Arbanasi napomenut će, kako sam više Arbanas nego oni, bar po tome što o povijesti Arbanasa više od njih znam i što sam kroz tekstove i izložbe o njima ponudio. Najteže mi je biti objektivan pa vrednovati moje postupke, ali kad toliko Arbanasa o meni lijepo govori, valjda su moji postupci bili uredu. Na kraju red je neka odgovorim zašto volim Arbanase. U prvome redu volim ljude, a među Arbanasima sam ih našao najviše koji su po mome ukusu i mjerilima. Živim s Arbanasima i među njima 73 godine, s početkom kroz nogomet, a kakvoća toga življenja je stalno sve veća i prisnija, iako sam u dubokoj starosti, koja neminovno nameće svoje prirodne probleme. I zar se ne trebam ponositi, kad jedna arbanaška mama Laura u svome mobitelu drži moj broj pod imenom Lala Drago. Na kopiji priložene fotografije je komemoracija Leonardu Nardiju Bajlu. U prvom su planu moja malenkost, jedna gospođa, Isidor Bonifacije Maršan i Giuseppe Pino Giergia.
Nedostaje mi Milo
U kontekstu mog prijateljevanja s Arbanasima evo i crtice o jednom običnom, malom čovjeku koji je svojom osobnošću popunjavao veliki arbanaški mozaik. Neizdrživa sparina natjerala me da nakon dužeg vremena odem na Klementu, gdje sam pred točno deset godina redovito nalazio arbanaškog fenomena Mila Dadića pa mi je prva asocijajacija bila on, jer je, prije deset godina, redovito svakog dana na svojoj staroj bicikli dolazi iz kuće u Arbanasima priko pruge,gdje je živio. Milo je doista bio fenomen, jer su mu tada bile 94, a bio je za te godine nevjerojatne vitalnosti i snage. Uz to što je svaki dan bicikletom điravao redovito je obavljao i ne baš lagane fizičke poslove. Mila više među nama nema, a neka ova crtica o njemu bude podsjetnik, da ga se ne zaboravi.
