Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Uvijek duboko dojmljuje, kad se netko bori za očuvanje svoje tradicije, izvornosti, posebice što se materinjeg jezika tiče. Kad se bori da se ne zaboravi kolijevka i rič koji su ga odljuljali. Među takve najistaknutije naše književnike svakako spada Tomislav Braco Kazija, Pakoštanac ( fa fotografiji, desno, s Božom Došenom, op.a.) koji je i inače svojim književnim opusom proslavio svoj kraj. Uz sve njegove knjige, koje su svaka za sebe biseri u zlatnoj ogrlici, posebice me dojmljuje u kojoj naglašava svoju neizmjernu ljubav prema njegovu materinjem idiomu. Naslovio ju je Ča i ona ga nekako najtemeljitije ocrtava. Ta elegija čakavštini ujedno je i njegov protest i njegova vjera. Kako bih pokušao što bolje prikazati tu Tomislava Kazije opsjednutost i zaljubljenost u svoje, iz te pjesme ( koja je duža ) donosim tri kitice, za koje smatram kako su najkarakterističnije i kako govore sve.
Ža mi je puno tega,
ma najviše mi je ža
šta više nema
onega našeg lipog – ča!
Pa ću ja, misto što,
za dišpet, reći – šta!
Ža mi je, puno mi je ža
šta je ta naša slatka rič
(ka slador od grozja)
pobigla ka tič
od matere svoje,
da se nikad više na vrati
ni u knjige, ni u foje.
Ma neće baš tako biti –
još nas ima, fala Bogu,
koji žele i koji mogu,
koji lipu našu rič
slakon će ikavicom štiti.
U duhu ove treće kitice Kazijin optimizam je opravdan. Ostvaruje se. Za sada polako i neobvezno, a u Splitu su otišli najdalje. Splićani su nedavno napravili čitanku s proznim i pjesničkim tekstovima na splitskom govoru, čakavštini, i uveli u školu među šeste i sedme razrede, dakle više razrede i odraslije učenike. Kapa im dolje.
