Bilo nam je šesnaest, sedamnaest godina. U džepovima propuh, u glavama samo KK Zadar i NK Zadar. Imati u to vrijeme novac za kartu u Jazinama ili Stanovima bila je čista znanstvena fantastika. Ako bi se nekim čudom i našlo nekoliko ondašnjih dinara, radije bi se potrošile na makijato na Poluotoku ili kutiju plavog Waltera koju bismo skrivali da nam mater ili ćaća ne otkriju.
Ali ostati doma dok grad gori? To nije bila opcija. Bili smo mladi, ludi i spremni na sve. Tih ranih osamdesetih, vikend se planirao kao ozbiljna vojna operacija. Strategija, diverzija i brze noge.
Subota popodne bila je rezervirana za Stanove. Nogometni Zadar, na travnjaku kultna imena, tribine krcate, a mi već dva sata prije utakmice kružimo oko stadiona kao predatori. Glavna meta? Oronula zidina iza gola ili stražnji ulaz blizu svlačionica.
Čekaš da barba koji čuva ulaz okrene glavu da zapali cigaretu ili da uđe vozilo s opremom. Preskakanje zida, a onda brzo stapanje s masom na tribinama. Gledati utakmicu s betona Stanova, dok te pere sunce, bio je osjećaj čistog, nerazrijeđenog ponosa.
A onda bi stigla večer. Isti motiv, ali drugi hram, dvorana Jazine. Košarka…
Švercanje u Jazine bila je posebna umjetnost, diplomski rad zadarske mulačke škole. Tamo te na ulazima čekala stara garda onih strogih, brkatih redara mrkog pogleda. Zanimljivo, gotovo svi su imali brkove. Za nas mulce, bili su strah i trepet Jazina. Nije s njima bilo pregovora ni moljakanja. Znali su biti toliko oštri da bi ti, ako te uhvate u gluposti, bez puno priče odvalili trisketinu od koje bi ti zvonilo u ušima do iduće subote. Zato je akcija morala biti kirurški precizna.
Jedna od najjačih metoda bila je falšanje karata. Danima prije utakmice skupljali bi se stari kuponi,, rezali i prepravljali. Radile su se lažne karte, a jedina šansa za prolaz bila je masovna gužva. Čekaš onaj zadnji val pred podbacivanje lopte, kad se stvori neopisiv krkljanac na ulazu.
Brkati redar psuje i nervozno kida kupone, znoji se pod onim svjetlima i više ni ne gleda što mu prolazi kroz ruke. Pružiš mu onu svoju falšu kartu, s kuponom na kojem bi napravili rupice s iglom, on samo mehanički otkine lažni kupon, baci ga na pod, a mi mulci, sretni. presetni! Srce ti je u petama, ali unutra si.
Ili bi nekog starijeg, jednostavno uhvatili za ruku, a on bi onda rekao namrgođenom redaru: “pusti ga, on je moj”.
Imali smo spreman i plan B, koji je graničio sa specijalnim postrojbama, penjanje preko gurle, pa preko krova u dvoranu.
Ekipa koja je uspjela ući ranije otišla bi na prozore zapadne tribine. Pogledaš lijevo, pogledaš desno, redara nema na vidiku, i odjednom kroz prozor zapadne tribine izlijeće konop. Srce ti tuče, adrenalin te puca toliko da ne osjećaš ni hladnoću. Hvataš se rukama za konop i vučeš se gore snagom čistog ludila.
Bilo je opasno, visoko, jedan krivi potez i letiš na asfalt. Ali koga je tada bilo briga? Kad te desetak ruku uvuče kroz onaj uski prozor zapada, osjećao si se kao da si osvojio svijet. Redar nije mogao nošta. Iako je vidio je kako zadarski mladići ulazi jedan po jedan, ali od gužve nije mogao ništa.
Kad bi jednom ušao u taj zagušljivi hram košarke Jazine, sve bi nestalo. Miris dima, znoj i tisuće ljudi naguranih na tribinama, a parket na dohvat ruke. Tih četrdeset minuta skakanja, navijanja bez prestanka i drhtanja dvorane pod nogama vrijedilo je svakog rizika brkine trisketine i svakog straha.
Danas, kad gledamo ove nove, sterilne dvorane s brojevima na sjedalicama i bar-kodovima na ulazima, ne možemo se ne nasmijati. Možda nismo imali za kartu, ali smo imali ono najvažnije, srce koje je kucalo za ovaj grad. Bili smo mulci, šverceri i zadarska dica. I ne bismo to mijenjalij za nijednu VIP ložu na svijetu.
Zdravi i veseli bili!
