TALIJANSKI ODJECI ZADARSKE PROMOCIJE Knjiga strave: Klijenti su plaćali do 340 milijuna lira da ubiju dijete ili ženu

Piše: Roberto Masiero

Zadarska promocija potresne knjige Vikend snajperisti  autora Ezija Gavazzenija, izazvala je interes i nekoliko talijanskih medija, a dvojica novinara iz Italije bila su na samome događaju na Sveučilištu u Zadru koji je organizirala Talijanska zajednica Girolamo Luxardo. To su Valerio Di Donato i Roberto Masiero.

Donosimo zanimljivo izvješće o ovoj šokantnoj temi koja je predstavljena zadarskoj publici, a koji je objavio novinar Roberto Masiero.

“Plaćali su da ubijaju. Ne da bi vodili rat ili branili nekoga. Plaćali su da naciljaju čovjeka, povuku obarač i gledaju kako pada. Po mogućnosti mladu ženu ili, još bolje, dijete. A kad bi taj morbidni izlet završio, vraćali bi se svojim domovima, obiteljima, poslovima i ugledu koji su uživali u svom svakodnevnom životu .

Bili su to tzv. „vikend-snajperisti” – imućni europski građani, među kojima i mnogi Talijani – koji su tijekom opsade Sarajeva i u drugim ratnim zonama diljem Bosne, u razdoblju od 1992. do 1995. godine, navodno odlazili na položaje bosanskosrpskih strijelaca kako bi sudjelovali u „lovu na ljude”. Nije tu bila riječ o plaćenicima koji su primali novac za ratovanje, već o klijentima koji su plaćali za priliku da ubijaju.

O tom mračnom poglavlju rata na prostoru bivše Jugoslavije, u ovom slučaju u Bosni i Hercegovini, raspravljalo se u ponedjeljak, 12. listopada, na Sveučilištu u Zadru, u sklopu događaja koji je organizirala Talijanska zajednica „Girolamo Luxardo” pod vodstvom Šenola Selimovića.

Glavni govornik, koji se zbog zdravstvenih razloga uključio putem videokonferencije, bio je Ezio Gavazzeni, autor istraživačke knjige „Vikend snajperisti” (I cecchini del weekend). Raspravu je moderirao Valerio Di Donato, urednik internetskog izdanja „Il Diario” i stručnjak za balkanska pitanja; on je prethodno obradio ovu temu u opsežnom članku objavljenom u „La Voce di Popolo”, koji je kasnije prenesen i u „Il Diario”.

Zadar prvi ugostio predstavljanje ove knjige

Zadar je bio prvi grad u bivšoj Jugoslaviji koji je ugostio predstavljanje ove knjige – nakon otkazivanja sličnog događaja u Rijeci i odgode onoga planiranog u Sarajevu – i to u ozračju koje još uvijek obilježavaju napeti odnosi među nacionalnim zajednicama u BiH.

Zadar, grad koji u svojoj povijesti nosi ožiljke takvih sukoba. odlučio je pružiti prostor za iznošenje izazovnih i neugodnih svjedočanstava.
Užas je imao vlastiti cjenik. Gavazzenijevo svjedočenje, potaknuto pitanjima Di Donata, otkrilo je obrise organizacije koja je opsadu Sarajeva navodno pretvorila u trgovinu smrću.
Žrtve su bili ljudi prisiljeni izaći kako bi pribavili vodu, hranu ili lijekove – muškarci i žene koji su prelazili ulicu, starije osobe u potrazi za skloništem, djeca u pratnji svojih majki. Na drugom kraju nišana, prema iskazima, nalazili su se „ratni turisti” koji su stigli iz zapadne Europe.

Brojke koje navodi Gavazzeni su zapanjujuće: do 100 milijuna lira (prema tadašnjoj vrijednosti) za pogodak u dijete ili mladu ženu; manji iznosi za ostale odrasle osobe; te oko 20 milijuna za starije osobe. Jedan je poduzetnik navodno platio ukupno 340 milijuna za jednu jedinu „ekspediciju”.
Ostaje za vidjeti koliko će se toga iz ovog cjenika potvrditi na sudu. Ipak, logika koja stoji u pozadini je zastrašujuća: cijena se navodno određivala prema stupnju nanesene patnje. Dijete je „vrijedilo” više jer bi njegova smrt uništila cijelu obitelj. Užas sveden na puko knjigovodstvo.

Postojala je čak i odredba o trofejima. Budući da se „lovci” – pucajući sa stotina metara udaljenosti – nisu mogli približiti svojim žrtvama, zadržavali su ispaljene čahure, označene bojama prema kategoriji ciljane osobe. To je služilo kao makabrična potvrda „podviga”, a prema nekim navodima, i kao sredstvo za namirenje plaćanja.

Tko su bili klijenti-ubojice?

Tko su bili ti pojedinci? Među navodnim sudionicima navodno su se nalazili poduzetnici, stručnjaci raznih profila, ljubitelji oružja, posjetitelji streljana i poklonici safarija. Činilo se da je riječ o dobro integriranim ljudima koji su bili sposobni voditi dvostruki život: tijekom tjedna ugledni građani, a za vrijeme odmora – lovci na ljude. Rat nije stvorio ta čudovišta; on im je samo pružio priliku da se razotkriju.

Prema iskazima koje je prikupio Gavazzeni, iza tih ekspedicija stajala je mreža posrednika i agencija koje su organizirale prijevoz, uspostavljale kontakte s naoružanim skupinama i osiguravale pristup položajima za pucanje. Trst je služio kao jedno od glavnih čvorišta. Druge su rute, navodno, vodile preko Budimpešte i Temišvara, odakle su putnici nastavljali put prema Palama i položajima koje su držali snajperisti bosanskih Srba. Taj se fenomen proširio i na Mostar.

Jedan od najznačajnijih detalja koji se spomenuo u Zadru, tiče se žene koja je u Trstu vodila posao s pružanjem smještaja i ugostila nekoliko skupina tih putnika. Prikupila je uznemirujuće indicije, no kad god bi o njima progovorila, nailazila bi na skepticizam; čak ju je i vlastita obitelj smatrala osobom bujne mašte. Godinama je nosila te sumnje u sebi, sve dok joj članak u tršćanskom listu „Il Piccolo” nije dao hrabrosti da istupi. Njezino je svjedočenje naknadno službeno zabilježeno u državnom odvjetništvu.

Ovo nije izoliran slučaj. Gavazzeni je također naveo svjedočanstvo koje su istražiteljima dali jedan svećenik iz skupine „Beati Costruttori di Pace” (Blaženi graditelji mira), kao i Thomas Gast, Francuz koji je tijekom rata u Bosni služio u Legiji stranaca. Gast je izjavio da je prisutnost turista koji su dolazili isključivo radi pucanja bila poznata stvar i među vojnim krugovima.

Prema informacijama koje su se čule na promociji knjige u Zadru, dvadesetak svjedoka odlučilo se za korištenje pseudonima iz sigurnosnih razloga. Drugi su tek nakon mnogo godina smogli snage progovoriti. Suočeni s tako nezamislivim užasom, neki su čak počeli sumnjati u vlastitu percepciju. Tek kada su se različita svjedočanstva počela preklapati i međusobno potvrđivati, zid šutnje počeo je pucati. Postoji nešto duboko uznemirujuće u toj izoliranosti koju su svjedoci proživljavali: znati – ili naslućivati ​​– istinu, a pritom ne naići ni na koga tko bi u nju povjerovao.

Pod istragom pet Talijana i dva Austrijanca

Nakon 30 godina, kotači pravde napokon su se pokrenuli. Slučaj je konačno ušao u pravosudnu sferu, ponajviše zahvaljujući istraživanju Gavazzenija i službenoj prijavi podnesenoj u siječnju 2025. – čak i prije objavljivanja njegove knjige.

Istraga koju vodi Državno odvjetništvo u Milanu, pod koordinacijom tužitelja Alessandra Gobbisa i nadzorom glavnog tužitelja Marcella Viole, odvija se pod pretpostavkom kaznenog djela teškog oblika ubojstva. Gavazzenijeve napore podržali su bivši sudac Guido Salvini, odvjetnik Nicola Brigida i kriminologinja Martina Radice.
Kako je istaknuto tijekom konferencije u Zadru, pod istragom se navodno nalazi pet osoba u Italiji i dvije u Austriji. Istraga je u tijeku i mogla bi obuhvatiti i druge osobe; istražne radnje zabilježene su također u Bosni i Hercegovini, Belgiji i Švicarskoj.

Belgija je od posebnog interesa jer je sjedište velikih tvrtki specijaliziranih za regrutiranje privatnog vojnog osoblja – tzv. „ugovornih suradnika” (contractors) – za različita ratna područja. Prema rekonstrukcijama, određeni posrednički subjekti možda su iskoristili svoje logističke mreže kako bi organizirali raspoređivanje plaćenih snajperista. Gavazzeni je ukazao na postojanje opsežnog istražnog spisa u Bruxellesu.

Grad Sarajevo odlučio se pridružiti potencijalnom sudskom postupku kao oštećena strana. Procjene koje se temelje na prikupljenim svjedočanstvima, a ne na utvrđenoj pravnoj odgovornosti – sugeriraju da bi u slučaj moglo biti uključeno nekoliko stotina osoba, od kojih su gotovo polovica možda talijanski državljani.

Iza koliko se maski krije ljudska zvijer?

Pretpostavka nevinosti ostaje temeljno načelo. Ipak, protok vremena i inherentne poteškoće u prikupljanju dokaza ne mogu poslužiti kao opravdanje za odustajanje od potrage za odgovornima.
Vrijeme ne donosi oproštenje. Više od 30 godina, dok je Sarajevo obnavljalo svoje domove i pokapalo svoje mrtve, neki od navodnih počinitelja tih napada možda su nesmetano nastavili svoje živote – mirno stareći, okruženi voljenima, možda čak čuvajući kakvu opipljivu uspomenu na svoja djela, skrivenu negdje u ladici.

Ne znamo koliko će ih biti identificirano i pozvano na sudsku odgovornost za njihove postupke. Ipak, ne možemo ovaj slučaj tek tako prepustiti popisu neriješenih misterija koje opterećuju našu zemlju.

Te žrtve nisu bile tek puke mete. Imale su imena, obitelji i živote koje je rat već učinio krajnje nesigurnima. One su jednostavno pokušavale preživjeti.

Pravda stiže kasno – za mnoge njihove rođake možda i prekasno. No, to nije razlog za odustajanje. Trideset godina šutnje ne briše zločin. A protok vremena ne može postati konačni štit za ubojice.

Preostaje jedno pitanje na koje nema odgovora: iza kakvih se i koliko brojnih maski krije ljudska zvijer?