Kad predvečer prođete pored Jazina, onih starih, ruzinavih i umornih, na tren se učini da iznutra još odjekuje huk navijača Zadra. Učini se da kroz pukotine na betonu još uvijek izbija onaj miris znoja, jeftinih cigareta i čistog neiskvarenog ludila. Generacije koje danas tipkaju po pametnim telefonima teško mogu shvatiti što je Zadar bio šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina. Bio je to grad koji nije živio za košarku, on je bio košarka sama.
A u srcu tog mita, kao pogonsko gorivo i vječni korektiv, stajao je i stoji Tornado!
Sve je počelo one mitske 1965. godine, kada su Krešo i Pino donijeli prvu ‘kantu’ u grad. Dok je Europa još hvatala korak s modernim navijačkim pokretima, zadarske ulice već su disale ritmom koji će kasnije dobiti ime po najrazornijem vjetru. Nije to bila obična publika. Bila je to vojska zadarske djece, skupljena s Poluotoka, s Voštarnice, Relje, Arbanasa, Bokanjca i Stanova, spremna u paklu Jazina stvoriti zvučni zid pred kojim su padali i najveći giganti.
No, ta luda, vrela zadarska krv nije mogla ostati zatvorena pod krovom dvorane. Sredinom devedesetih, Tornado je u punom stampedu zakoračio na travnjak pod reflektorima Stanova. Bio je to sudar dvoranskog fanatizma i nogometnog ludila. One skučene tribine tik uz aut-liniju pretvorene su u kavez prkosa, a južna tribina Stanova iznad legendarnih garaža postala je utvrda u kojoj su padali i Hajduk i Dinamo.
Dokazali su tada Zadrani da nisu samo košarkaška elita, 1998. godine osvojili su prestižni “Nogometni Oscar“ kao najbolja navijačka skupina u državi, ostavivši iza sebe i puno brojnije ultras divove.
Osamdesete i devedesete donijele su novu energiju, uličnu kulturu i lica koja su postala hodajući spomenici grada. Kada bi Boro Poštar i Marko Butić Bute podigli ruke na istoku, tribine bi proključale. Bio je to teatar dišpeta, humora i čistog prkosa, u kojem su se parket i beton tresli pod nogama.
Skupina momaka iz prve polovice 80-ih stvorila je moderni Tornado. Povijesni kroničari bilježe oisim Poštara i Bute, imena poput Lafa, te legende kao što su Dimnjačar, Leko, Milak, Kostur, Mika, Frleta, Tomica Bibinjac, Kobra, i mnogi drugi…. Oni su činili “strašnu jezgru” koja je sredinom osamdesetih glasila za jednu od fizički najspremnijih i najsrčanijih navijačkih ekipa u državi.
U studenom 1994. godine, u jeku Domovinskog rata, navijački pokret dobiva svoj službeni pravni oblik osnivanjem Udruge navijača Tornado Zadar. Ljudi koji su tada preuzeli operativno vodstvo grupe u teškim vremenima bili su Marko Butić (predsjednik), Boris Marin (doživotni počasni predsjednik), Krešo Markić (dopredsjednik), Ivan Čukelj (tajnik), Tomislav Klarin (rizničar), Krešimir Zrilić (glasnogovornik).
Članovi osnivačke skupštine: Damir Fantov, Mladen Pašić, Kristijan Kolanović, Jure Jurić i Krešimir Butić.
Zadarski vođe nikada nisu bili “zaposlenici kluba” niti su dopuštali da ih uprave kontroliraju. Vodili su se čistim entuzijazmom i lokalpatriotizmom. Bili su poznati po tome što su na tribinama kombinirali elemente južnjačkog fanatizma s prepoznatljivim zadarskim humorom, ali i po spremnosti da u kriznim trenucima (poput ratnih razaranja, potresa, poplava ili gašenja kluba) stanu na prvu crtu obrane i organiziraju humanitarni rad.
Mnogi Zadrani i pripadnici Tornada ujedno su i vatreni navijači splitskog Hajduka. Torcida redovito čestita rođendane Tornadu prigodnim transparentima na Poljudu, dok Tornado na utakmicama ističe poruke podrške Splićanima kada se nađu pod pritiskom javnosti.
Navijači Zadra podržali su pripadnike Torcide transparentom na nedavnoj utakmici protiv Splita na Gripama u Prvenstvu Hrvatske. “Nek’ novinarska pera lažu na sve strane, Tornado svoju braću ne ostavlja same“, poruka je koju su pripadnici Tornada istaknuli na utakmici.
Ima neka neraskidiva, topla veza između zadarskog Poluotoka i splitske Rive, vezana čvrstim navijačkim čvorom koji nikakve klupske krize ni rivalstva ne mogu odriješiti. Prijateljstvo Tornada i Torcide nije nastalo preko noći; ono je isklesano kroz desetljeća. I zato, dok god Poljud plješće zadarskoj pismi, a Tornado daje podršku Torcidi, ovo savezništvo ostaje živi dokaz da krv i regija spajaju jače od bilo kojeg sportskog rezultata.
Zdravi i veseli bili!
