ISPRAVIMO VELIKU NEPRAVDU Zašto Zadarska bolnica do danas nije proglašena ratnom bolnicom?

Dobar vam dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

U srijedu je bio Dan sjećanja, obljetnica tragedije Vukovara i Škabrnje pa danas objavljujemo tekst naše poznate novinarke  i publicistkinje, sudionice važnih  događanja u Domovinskom ratu ( i izvan njega) Vesne Matešić, tekst  koji govori istinu o zadarskoj bolnici u kojoj su liječeni i mnogi stradalnici i spašavani mnogi životi.  Tekst je i poveznica s legendarnim liječnikom, začetnikom i šefom Odjela vaskularne kirurgije u Zadru, zapovjednikom Stožera saniteta za Sjevernu Dalmaciju dr. Antom Viskovićem. Vesna  je rođena na današnji dan 1966., a doktor nas je napustio prije deset godina 2016. No to su samo godine, simbolična poveznica, a  evo ono pravo čime su najčvršće povezani.

– Bila je srijeda 16. rujna 1991. u ranim jutarnjim satima stigla je zapovijed da se Odjel zadarske kirurgije, operacijske sale, jedinice intenzivnog liječenja, sva oprema i potreban medicinski materijal zajedno s bolesnicima i ranjenicima preseli u atomsko sklonište Odjela pedijatrije. Tamo su ostali ukupno 303 dana. Nitko od njih nije bio osposobljen biti ratna sestra, tehničar i doktor. Na toj maloj čestici zemlje u podrumu zadarske Bolnice rađala su se djeca, umirali su ranjenici, zapomagali su bolesnici. Ljudi su dolazili na dijalizu, iako nije bilo vode, liječnici su operirali, iako nije bilo struje, sestre su previjale, iako nije bilo sanitarnog materijala. Svega 15 minuta nakon što je u Zadru oglašena prva zračna uzbuna, operiran je prvi ranjenik u improviziranoj podrumskoj operacijskoj dvorani. Liječnici ratnici otišli su na prvu crtu i tako postali dio jedine vojske na svijetu koja je imala liječnike što su intervenirali odmah nakon ranavanja . Stoga je i smrtnost branitelja bila u vrlo niskom postotku. Za vrijeme rata u zadarskoj Bolnici nije zabilježen niti jedan slučaj infekcije ili zaraze. U razdoblju od 1. rujna 1991. do 2. siječnja 1992. u Zadru su se 52 puta oglasile sirene za uzbunu, a u jednom trenutku u skloništu smo bili neprekidno 624 sata. U to vrijeme na grad je ispaljeno na tisuće projektila velike razorne moći. Od kolovoza 1991. do siječnja 1992. na našem području  smtrno je stradalo 186 osoba: od toga 63 pripadnika Zbora narodne garde, 8 pripadnika policije i 115 civila.

Tako Vesna Matešić o tim nadljudskim herojskim danima osoblja zadarske Bolnice na čelu s njenim zapovjednikom, a zatim u bit stvari zboga čega i je sve ovo napisala.

– Trideset i pet godina kasnije, primarijus dr. Ante Visković , zapovjednik Stožera saniteta za Sjevernu Dalmaciju u Domovinskom ratu, nekoliko mjeseci prije svoje smrti, požalio mi se, kako zna, da će otići na onaj bolji svijet i da je zato sretan jer, zamislite, zadarska Bolnica nikad nije proglašena niti bolnicom u ratu, a kamoli ratnom bolnicom. Otišao je tužan zbog svojih liječnika heroja i zbog naše Bolnice, koja eto nije u registru.

Nažalost, izgleda nevjerojatno, no i do danas je tako. Kad još nismo ništa po tomu učinili, učinimo danas. Podosta je kasno, no bilo bi ipak časno. Tim prije što je sačuvan protokol sa svim, baš svim, za 303 dana pothvatima, koje je Bolnica u ratu činila. A Vesnin tekst  o zaslugama ratne Bolnice i dr. Ante Viskovića trebalo bi prenijeti na veliki pano i postaviti ga na ulazu u našu Bolnicu.

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...
05 KRAKEN