Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Iza Silva Panovića danas su tri knjige, a pet je godina od objave prve, VIS Ludranti (na fotografiji) po svemu neobične knjige, pa ću o njoj na neobičan način. Kad se neku knjigu predstavlja obično se pođe od njena početka, pa redom iznoseći što se u njoj događa, kako bismo potencijalne čitatelje ponukali na čitanje. S ovom knjigom počinjem od njena kraja, od njene zadnje korice.
– Ova knjiga, poput slika iz albuma,izlistava ljeto 1969.Toga ljeta sletjeli su ljudi na mjesec a na Malom otoku pojavili su se dugokosi mladići i električne gitare. Ova je knjiga spomenar – o otoku Ižu, ribarima, jednom ljetu i glazbi “naše mladosti”.
To je bila poruka poznatog iškog kulturnjaka, što je njegov pogodak usridu. Usridu je i početak knjige pričom o “vezi”. Ovu bi riječ, što se otočana tiče, trebalo pisati velikim slovima, jer u školjarskom, malomišćanskom životu ” veza ” ima najvažniju ulogu. Njome se odlazilo svukud, dolazio je svatko, čitav se život odigravao posredstvom ” veze “.
– U našem malom mistu dolazak broda iz Grada, ili “veze” kako su je oni zvali, bila je centralni događaj dana. Biti prisutan na dolasku “veze” bio je i čin prestiža…Tako je bilo uvijek kad je dolazila “veza”, na rivi je bila gužva. Netko je nekoga čekao, netko je trebao preuzeti nešto što su mu poslali iz Grada, a većina ih je bila tu iz znatiželje, jednostavno morali su biti tu u to vrijeme. Koliko je to bio važan događaj, da se vrijeme u malom mistu dijelilo na prije i poslije “veze”.
Ižanin Silvo ne kaže Zadar, nego Grad. Na taj način pokazuje pripadnost i kako voli svoje. ” Veza ” velikomišćanska i malomišćanska u ” VIS Ludrantima ” je i veza svih 19 priča, s kojima me Panović oduševio svojom literarnom samoukošću, koja neodoljivo podsjeća na naivu u slikarstvu. Vrhunsku. Nije Silvo Panović samo pripovjedač, nego i meštar pejzaža. Pjesnik pejzaža. Ta njegova prva knjiga je originalna dokumentizirana povijest otočke svakodnevnice. Životna istina. Zagrljaj topline i ljubavi prema svemu što je školjarsko. Zato sam je ponovno pročitao, a preporučam i vama, jer kod sad već opširnijeg književnog stvaranja Silva Panovića, sve od te knjige polazi.
Telektualac
Ova je crtica o istinitoj osobi rađena, a malo je obrađena i također ime promijenjeno. Dakle naš gospodin Bane bio je zanatlija. Završio je ondašnji ŠUP. Kako se u to doba moglo bez srednje škole polagati prijemni ispit pa pohoditi studije, prijavio se i on, upisao se i višu školu završio. Prvo što je učinio na vrata stana prikucao je pločicu na kojoj je pisalo, kako je on inženjer i svim osobama koje je poznavao i s kojima se susretao naredio da ga gospodinom oslovljavaju. Toliko mu je ta titula udarila u glavu, da je, otkad je diplomirao, i rekreirao se “kako jednom inženjeru priliči “. Trenirao je u finom odijelu, s kravatom i skupim cipelama, ponosno držeći glavu visoku prema nebu. Zatekne ga takvog prijatelj mu iz djetinjstva i reče mu, da se sramoti, da se ljudi na njegov račun smiju. Pri tome ga je zazvao samo imenom, bez onog za svih obveznog “gospodine inženjeru “. Uvrijeđen Bane ga prekori: – Kako ti to meni jednom telektualcu?
