Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Ovih dana štujemo Sve svete i Dušni dan, 1. i 2. studenoga, dakle oba u hrvatskom narodu tradicionalno slavljena blagdana za sve pokojnike i po crkvenom kanonu i pored njega. U povodu ovih blagdana podsjećam na našeg bivšeg sugrađanina čiji su život i poslovanje usko bili vezani uz te dane, koji je uživao u životu i slavio ga, a stalno se družio sa smrću i oba ta fenomena podjednako štovao, jer je i sam bio svojevrstan fenomen.
Stariji Zadrani, a svakako koji su starosti oko mojih godina, sjećaju se poznatog našeg privatnog pogrebnika Giovannija de Denara. Bio je vrlo ugledni građanin, profinjeni, poštovani gospodin savršenog ponašanja i uvijek u veštitu. Dobrotu je dijelio svima kad god je mogao. Dobro sam ga u to moje dječačko doba poznavao, jer sam živio na Relji, gdje je on tada imao pogrebnu daščaru. Nalazila se preko puta Đačkog doma, malo iznad današnjeg Zavoda za zapošljavanje. Na ploči njegove firme, koju je osnovao još 1896., pisalo je, da je to Prvo poduzeće za mrtvačke sprovode. Također je na tabli ( i na računima) stajalo, kako mu je sjedište Uvala Gizi. Gospodin Giovanni je imao sina Silvija, koji je bio mojih godina, s kojim sam se družio. Na priloženom presliku fotografije Silvio za volanom i g. Giovanni ( op.D.M.). Upravo mi je Silvio ispričao ovu duhovitu dogodovštinu, koja se dogodila njegovu ocu, tipičnu za šjor Giovannijevo poslovanje. Sa svojim poznatim automobilom za pogrebne usluge prevozio je iz zaleđa prema Zadru mrtvačke sanduke. Kako tih prvih godina poslije drugog svjetskog rata nije bilo češće prijevoznih sredstava, a željeznica je u Zadar došla dosta kasnije, gospodina Giovannija bi ponekad zaustavljali ljudi iz zaleđa, da ih prebaci do Zadra, što bi on, u svojoj dobroti, i činio. Rekao bi namjerniku, da ne smije žive ljude prevoziti u mrtvačkom automobilu. Tako se zaštićivao od ćakulanja, jer nije puno govorio, a i od raznih profuma koje su namjernici donosili. Kako ga nije smio primiti u kabinu,rekao bi neka sjedne unutra među sanduke, što je, u ovoj priči, prvi putnik i učinio. No ili je bio umoran, ili mu bilo hladno, a i bilo je premalo mjesta,legao je u jedan sanduk i pokrio se poklopcem. Malo poslije zaustavi gospodina Denara drugi putnik, a njega šjor Giovanni uputi, neka sjedne na kraju auta između sanduka, misleći kako se prvi došljak u automobilu smjestio naprijed i da su se vidjeli. Kako je put bio loš, makadamski, poklopac je skliznuo sa sanduka, u kojem je ležao prvi putnik i on je sjeo, na što je putnik s kraju auta od straha iskočio preko ograde i dobro se natukao. Gospodin Denaro morao ga je odvesti u bolnicu, da ga tamo ” zakrpaju “. Taj je događaj slijedećih petnaestak dana bio glavno gradsko prepričavanje, ismijavanje ” putnika” i odobravanje šjor Giovannijevoj uslužnosti i dobroti, pogotovo što on nije za nezgodu bio kriv, jer nikome nije rekao, da u sanduk legne.
Gospodin Giovanni Denaro je po nečemu bio svojevrstan fenomen. Na njegovoj staroj grobnici, u koju je ukopan, nema ni njegova imena, ni godine njegova rođenja, ni godine njegove smrti. Na Gradskom groblju postoji na stotine grobova koji su stotinu, dvjesto i više godina stariji od njegova, a na svakome piše, kad je pokojnik rođen i kad je umro. Kod njega ne. Nije li time poslao posebnu poruku?
