ZADARSKI ĐIL POD BEDEMIMA Ovaj komad asfalta odgojio je pola Zadra – danas zjapi prazan!

Tko god je u Zadru odrastao prije ere pametnih telefona, zna točno kako miriše ljetna večer na Đilu. To je bio onaj specifični spoj užarenog asfalta koji se napokon počeo hladiti, znoja, prašine i mora koje se osjeti preko Jazina. Đil, nekada poznato i pod imenom Partizan, kultno je sportsko igralište smješteno uz uvalu Jazine, neposredno uz gradske bedeme i ulaz na Poluotok

Danas, kad prođete onuda u kasno popodne, sve je nekako tiše. I ne, nije stvar samo u tome što smo mi ostarjeli. Stvar je u tome da Đil više nije onaj Đil.

Nekad je to bio centar našeg malog svemira. Nije ti trebao dogovor u WhatsApp grupi da bi znao da se u šest popodne igra basket. Samo bi uzeo loptu pod ruku, spustio se niz muraj ili došao iz grada, i znao si da će tamo već netko biti. Ako nisi upao u prvu ekipu, čekao si na zidiću, grickao sjemenke i živcirao se dok “pobjednik ostaje” traje satima. Svaki koš slavio se kao da je finale Lige prvaka, a svaka svađa oko faula trajala je dugo, predugo.

Na tom su se asfaltu trošile tenisice do zadnjeg milimetra, derala koljena do krvi i stjecala prijateljstva koja traju i danas. Tamo nije bilo važno tko ima kakav dres ni čiji je otac tko. Važno je bilo samo znaš li primiti loptu, hoćeš li je dodati kad treba i imaš li srca trčati u obranu kad svi već dišu na škrge.

S druge strane, nogometno igralištu pod bedemom na Đilu zahtijeva hitnu obnovu, golovi su u lošem stanju. Asfalt pamti neke druge korake, puno rjeđe one dječje i mladenačke. Umjesto vike “šutiraj!“ i tupog udarca lopte od ogradu, prostor oko Đila danas češće puni buka automobila koji traže parking te prolaznici u žurbi.

Klinci su u nekim drugim filmovima, na nekim drugim ekranima, a kvartovske ekipe koje su nekad branile čast svoje ulice polako su se rasule.

Nije Đil propao preko noći, niti je nestao s karte Zadra. On je i dalje tu, na istom mjestu pod bedemima. Ali bez one stalne graje, bez redova na zidiću i bez onog natjecateljskog naboja koji je punio zrak od jutra do mraka, izgleda kao pozornica s koje su otišli glumci, a svjetla ostala upaljena.

Možda je to prirodan tijek svakog grada. Vremena se mijenjaju, navike nestaju, a uspomene ostaju samo onima koji su ih proživjeli. Ipak, svaki put kad bacimo pogled prema tom starom igralištu, teško se oteti dojmu da je s tom tišinom na Đilu otišao i jedan od najljepših, najiskrenijih dijelova starog Zadra.