ZADARSKA NADBISKUPIJA Održan susret crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije u katedrali sv. Stošije

Susret crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije održan je u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 14. siječnja.

Nagovor je održao fra Bojan Rizvan, predstojnik Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije, koje je organizator toga susreta.

Rizvan je razmatrao proces odgoja u vjeri kojeg nam Bog daruje u životu; kako Bog odgaja čovjeka tragom Isusove riječi sv. Ivanu Krstitelju: „Pusti sada“, nakon što je sv. Ivan rekao Isusu da on njega treba krstiti, a ne obrnuto.

„Na krštenju, Isus je stao u red grešnika želeći time objaviti svoje čovjekoljublje, svoju blizinu čovjeku, solidarnost, da postaje jedan od nas ljudi. U Ivanovom odvraćanju Isusa da ga on krsti, možemo iščitati našu odluku, sliku Boga, našu pravednost. Ivan Krstitelj nije htio krstiti Isusa jer je smatrao da toga nije dostojan. Bio je ponizan. A Isus mu kaže: „Pusti sada“. Te dvije riječi jako su važne za cjeloviti odgoj, osobito odgoj u vjeri. Isus poziva Ivana da pusti svoju vlastitu pravednost, da pusti svoju ispravnu, ali u tom trenutku nedovoljnu logiku“, rekao je Rizvan. Upozorio je da je naša ljudska logika nekad nedovoljna u odnosu na Božju logiku.

„Ivan s pravom kaže: ‘Ti mene trebaš krstiti’. Ali Isus mu kaže: ‘Pusti sada’. Jer Božji put nadilazi ljudsku pravednost. Ivan treba biti trajno nadvladavan i pobjeđivan u svojoj vjeri“, rekao je fra Bojan, naglasivši da riječ ‘sada’ evanđelist Matej često označava s riječju kairos, a to znači – odlučujući Božji milosni trenutak.

„Ivan ne mora sve razumjeti, ali je pozvan postati dionikom Božje volje. Kad mu Isus kaže: ‘Pusti sada’, to znači, prihvati volju Božju.

Mir i veselje u našem životu ne dolazi kad se slaže sve kako sam ja htio, nego kada je moj život usklađen s voljom Božjom. Zato Isusovu riječ ‘Pusti sada’ razumijevamo kao prostor Božjeg djelovanja. Jer Bog ne djeluje tamo gdje je sve pod kontrolom, nego tamo gdje se nešto otpusti“, istaknuo je fra Bojan.

Isusova riječ ‘Pusti sada’ ne znači da osoba odustane od svoje odgovornosti, nego da mora otpustiti nutarnju prisilu da sve mora razumjeti, predvidjeti, da sve mora biti kako je čovjek zamislio.

„To nas poziva na istinsku poniznost. Zato nas Bog odgaja, iz određene kontrole – u povjerenje. Da imamo povjerenje u njega. Zato nas Isus želi osloboditi od zabrinutosti za sutra. U duhovnom životu često nam naša zabrinutost krade radost, zato što smo se grčevito za nešto uhvatili“, upozorio je Rizvan, rekavši: „Nekad i naša prošlost može utjecati na naš duhovni život, da smo zarobljeni prošlošću, da se stalno vraćamo na neke rane i vrtimo oko njih.

A Isus nam kaže: ‘Pusti sada’. Pusti to meni. Važno je da to naše popuštanje Božjoj volji postane prepuštanje; da se znamo prepustiti Bogu. Važno je shvatiti da je popuštanje volji Božjoj čin ljubavi, povjerenja, da Bog bolje od mene zna što je za moje dobro; da me njegova volja uistinu može ispuniti u životu. Zato je popuštanje čin ljubavi koje to popuštanje preobražava u prepuštanje“, rekao je fra Bojan, podsjetivši na stih Psalmiste: „Prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi“.

Trebamo prepustiti jer Isus kaže: „Tako dolikuje da ispunimo svu pravednost“. U Starom Zavjetu, pravednik je osoba koja živi u volji Božjoj.

„Najviše nas odgaja zahtjev da znamo prepustiti, da znamo na Isusa prenijeti  naš vlastiti teret, našu muku, naše boli i tjeskobe, sve što nas opterećuje. Zato u molitvi Oče naš kažemo: ‘Budi volja tvoja’. Prihvatiti Božju volju kao put vlastitog posvećenja, jer Božja volja nas uči našem dobru. Tada se otvaraju nebesa“, istaknuo je Rizvan, rekavši da  život u volji Božjoj snažno i brzo otvara prostor gdje Bog djeluje na naš život.

„Mučeništvo nije prkos, nadmenost, nego najradikalniji čin povjerenja“

Susret je održan na uočnicu svetkovine sv. Stošije, pa je Rizvan istaknuo kako je sv. Stošija ostvarila prepuštanje sebe Bogu, bila je Bogom odgojena. Ona je dopuštala da je Bog odgaja, do hrabrosti mučeništva.

„Taj odgoj nije bio lak. Imala je svog duhovnika koji joj je pomagao, sv. Krševana. Duhovnik ne zamjenjuje Boga u našem životu, nego je tu kako bi nam otvorio oči za Boga i njegovo djelovanje, kako bi nam pomogao da sami razlučujemo Božju volju za naš vlastiti život.

Mučeništvo nije nagli heroizam, nego plod dugotrajnog odgoja. Crkva ne gleda na mučenika kao na spontanog junaka, psihološki snažnu osobu ili nekoga tko ne bi osjećao strah u životu. Mučenik je naučio puštati, po Božjoj milosti, usvojiti Isusovu riječ: ‘Pusti sada’.

Bog je sv. Stošiju odgajao za mučeništvo kroz dar prepuštanja. Nitko ne može prepustiti život, ako nije naučio prepustiti svoje planove, svoj ugled, svoju stvarnost, svoju  vlastitu pravednost. Tome nas poučava sv. Stošija koja je živjela u poslušnosti; imala je Crkvu koja upravlja njene korake i duhovnika“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da je mučeništvo u Crkvi plod odnosa i povjerenja Gospodinu.

„Mučenik ne umire zato što voli smrt, nego umire jer ne odustaje od ljubavi prema Bogu i čovjeku, čak i prema neprijatelju. Mučeništvo nije bijeg, prkos, nadmenost, nego najradikalniji čin povjerenja. To je predanje do posvemašnje granice koju Krist ima na križu kad kaže: ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj’“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da je sv. Stošija zrelost svoje ljubavi očitovala u mučeništvu.

Podsjetio je i na mučeništvo sv. Stjepana koji je prihvatio mučenički oblik smrti „u kojem živiš molitvu i blagoslov. Jer u mučeničkoj smrti se moli za svoje progonitelje, blagoslivlja ih se. To nije dodatak, to je bît mučeništva. To mučeništvo čini istinskim darom – da si spreman ljubiti svoga progonitelja, neovisno o tome što ti čini zlo. Bez toga, neka smrt može biti tragična, ali nije mučenička.

​Ako u smrti nema takve ljubavi, ona može biti tragična, pogubna, možemo se zgražati – ali smrt je mučenička po ljubavi koja je u nju utkana. Jer moliti za progonitelja znači otpustiti dug, usvojiti ono ‘Pusti sad’. Blagosloviti znači ne uzeti i ne uzvratiti zlo“, poručio je fra Bojan.

„Bog nas odgaja u životu u različitim situacijama, događajima i susretima“

U trenucima svoga pogubljenja, sv. Stjepan je rekao: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh“.

„Koja snaga ljubavi!? Kad nas netko povrijedi, učini nam neku ranu, stvori bol, kažemo: ‘Oprostit ću mu ja, ali Bog će njemu pokazati’. U smislu, Bog će njemu vratiti, pa će on vidjeti što je učinio.

​A Stjepan kaže: „Ne uzmi im ovo za grijeh“. Koja silina i odgojenost za nebo!? To je potrebno nama u našem životu i to nas Crkva poziva da  živimo. Jer, najveći poraz progonitelja nije smrt mučenika, nego to srce koje se nije dalo slomiti“, istaknuo je fra Bojan, potaknuvši da ne dopustimo da nam zlo koje se događa slomi srce.

„Zato mučenik ostaje slobodan, radostan čovjek. Blagoslivljajući, ostaje u zajedništvu s Bogom, ne mrzeći nikoga. To je ta nutarnja pobjeda koja nas vodi vrhuncima slobode, koju nam daruje Bog i za koju nas osposobljava Krist, upravo riječju ‘Pusti sad’“, poručio je Rizvan.

Zrelost se stječe odgojem, a Bog nas odgaja u životu u različitim situacijama, događajima i susretima. Bog je odgojitelj naših srdaca. Preko različitih darova, talenata i karizmi Bog nas želi odgojiti, ali po našim darovima želi odgojiti i druge, želi odgajati svoj narod i po našim darovima, poručio je fra Bojan.

„Kao članovi različitih duhovnosti i pokreta koje Bog podiže u Crkvi i vremenu, pozvani smo živjeti različite karizme, jer Bog nas po njima odgaja. Ono što mi je Bog darovao, darovao mi je da bi me odgojio. Karizme su nezasluženi darovi po kojima Bog želi pokazati ljepotu svoje darežljivosti i snagu svoga bogatstva. Zato nas različite karizme uvijek obogaćuju, a ne osiromašuju“, poručio je fra Bojan.

Rekavši da smo pozvani biti odgojeni Božjom milošću kao što je bila sv. Stošija, fra Bojan je poželio da nam sv. Stošija pomogne rasti da postanemo odgojeni u Božjoj ljubavi i donosimo plod u ustrajnosti.

Rizvan je podsjetio kako nam je protekla Godina jubileja koja je bila oprosna godina omogućila živjeti dar oprosta; u njoj smo mogli primati dar potpunog oprosta.

„Još važnije je da nas je ta godina učila praštati, jer to je dar koji nas čini suradnicima Božjeg djela. Praštanje je trag Božjeg milosrđa. Zrelost i ljepota zajednice prepoznatljivi su u umijeću praštanja. Zajednica je zrela i zdrava koliko je spremna nadvladati svoj vlastiti ponos, svoju sebičnost i spremno se staviti na raspolaganje drugima kroz oprost“, rekao je fra Bojan.

Papa Lav XIV. proglasio je 2026. godinu izvanrednim jubilejem Godine sv. Franje Asiškog povodom 800. godišnjice Franjinog prijelaza u vječnost. Sv. Franjo živi i danas po braći franjevcima, rekao je fra Bojan, istaknuvši: „Svaka istinska karizma dar je jednom vremenu, ali je dar za sva vremena, zato što nosi trag vječnosti“.

„Najizvrsniji odgojni mehanizam kojim Bog želi odgojiti naša srca je u božićnom vremenu, jer to liturgijsko vrijeme objavljuje kako Bog postaje čovjekom, da bi nas odgojio svojim primjerom. Ništa toliko ne poučava i toliko snažno ne odgaja, kao vlastiti primjer“, poručio je fra Bojan, rekavši da nećemo biti dotaknuti ako netko nešto govori, koliko god to mudro zvučalo, ako osoba to što govori i sama ne živi.

U božićnom vremenu čujemo: „Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi koja nas je odgojila“.

„Kršćane odgaja Božja milost. Najcjelovitiji odgovor uvijek je odgoj primjerom, jer potiče na nasljedovanje da slijedimo nečije korake.

Pišući svoje Pravilo za braću, sv. Franjo je rekao da je njihovo pravilo i život nasljedovati nauk i stope Isusa Krista. Nije dovoljno samo prihvatiti nauk, nego moramo vidjeti njegove stope i nasljedovati ih“, potaknuo je fra Bojan.

Nakon nagovora, svjedočili su vjeroučitelji Tereza Žepina i Mario Klapan, koji su na svojim primjerima, kao majka više djece i hrvatski branitelj, pokazali kako su dopuštali da ih Bog odgaja te ih je u zvanju pozvao i na odgajanje djece u vjeri, javlja Zadarska nadbiskupija.