Ako nekad budete negdje putovali s Antom Jurinom Gregovom i Željkom “Bratom” Ortikom, kao što se meni dogodilo, budite sigurni kako nećete zakunjati. Oni stalno imaju što pričati, a sve je zanimljivo, pa ih je s užitkom slušati. Pomislit ćete, kako je Ante profesionalno opterećen pa davi sa svojim zbirkama i knjigama, a košarkaški mag Željko sa svojom najvećom ljubavi američkom profesionalnom košarkom, ali nije tako. Oni su stvorili bajan ugođaj sa svojim duhovitim “cakama” , kao pripremom za gurmansku rapsodiju, koja nas je na kraju “putovanja” očekivala. A što sve o dobroj spizi ovaj bodul i ovaj fetivi zaratin znaju, za ne vjerovati je. Da Ante, uz Željkovo mudrovanje, o tomu knjigu napiše, nadmašila bi popularnost i romana “Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama” , “Avijatičar s Jadrana”, “Razina uma”, te “Dama u pratnji kavalira” i “Kada je bilo bolje”, kao i niza zbirki pjesama. Prekidam njihove lamente o spizi i kalavam Anti, zašto je uz ime i prezime ubacio očevo Jure, a ne mamino Justina? Jer otac se nikada sa sigurnošću ne zna, pogotovo u doba kad su ovi 80-godišnjaci rođeni. Majka te rodi i ne može biti neka druga, zalutala. Kako bi to lijepo izgledalo: ANTE JUSTININ GREGOV!
Ostavljam malo Antu na miru i okrećem se peckanju Željka, košarkaškog filozofa, čije su mudrosnice munjevito kratke, kao da vodi računa, kako smo u devetom desetljeću života pa nemamo vremena za otezanjem. Neću ga bockati kako je bio najveći potencijal zadarske košarke, pa otišao drugačijim putem, ni kako se vratio kao trener i ušao u povijest jer je uveo košarkašice Zadra u Prvu jugoslavensku ligu i usput pobijedio i višestuke državne prvakinje Crvenu Zvezdu, ni kako je Bogu krao dana igrajući, doduše odlično, i preferans i šah. No ne mogu odoljeti ne spomenuti, kako ga je pobijedila i potpuno razoružala jedna košarkašica Desa i ” stavila mu okove od zlata, jednom u životu”. Otišao bih još dalje, ali mudri Željko me zaskoči počevši nabrajati podvale koje su meni u mladosti kalavali, a kojih se baš i ne volim prisjećati. Kako sam kao brucoš donio dekanu 50 dinara da mi dade potpis kojeg nisam umao, kako sam ljeti na krcatoj Rivi nosio drveni križ misleći kako klapa koja je glumila pogrebnu povorku ide iza mene, a nije išla i još toga.
Proveo bih se ja sa Željkom još i gore, da me nisu spasili konobari-sprinteri u “Sabunjara” donoseći jelo za jelom jedno bolje od drugoga. Ostavili smo se kalavanja i uhvatili blagodati koja oplemenjuje i tijelo i dušu. Na koncu ipak moram priznati, kako je uz svu tu Bogom datu spizu, najveća mi blagodat od tog “putovanja” bila duševna hrana.
