GIORGIO VARISCO Mi Zaratini i Zadrani smo djeca iste zemlje; Prošlost nas je znala dijeliti, ali nas more, okusi i vjera uvijek drže zajedno

Giorgio Varisco, 80-godišnji predsjednik Asocijacije dalmatinskih Talijana u svijetu (ADIM), rođen u Zadru, kršten u Crkvi sv. Ivana, po svršetku Drugog svjetskog rata, kao beba od sedam mjeseci, napustio je s roditeljima zauvijek svoj rodni grad. Na čelu ove Asocijacije je godinu dana, naslijedivši na tom položaju, također rođenog Zadranina Tonija Concinu koji je, između ostalog, u svojoj bogatoj profesionalnoj karijeri odradio i dva mandata kao gradonačelnik talijanskog grada Orvieto.

Protekli vikend u Zadru je održan 72. po redu godišnji skup talijanskih Dalmatinaca, dakle, prvi put u 72 godine koliko traje tradicija njihova okupljanja na skupovima po raznim gradovima Italije, sada su se prvi put našli u svome rodnom gradu, a oni nešto mlađi u gradu svojih roditelja ili djedova.

* Gospodine Varisco, prvi put nakon 72 godine imali ste skup u Zadru. Što Vam to predstavlja?

Dani od 30. listopada do 2. prosinca u Zadru bili su za nas dani slavlja. Članovi Asocijacije Dalmatinski Talijani u svijetu i njihovi prijatelji prvi su se put, osamdeset godina nakon egzodusa, susreli u Zadru, u svom rodnom gradu.

Kakav je u Italiji status Asocijacije dalmatinskih Talijana na čijem ste čelu?

Naša je asocijacija akreditirana pri talijanskim državnim institucijama. Ona okuplja i predstavlja Dalmatince koji su prije, tijekom i nakon svršetka Drugog svjetskog rata bili prisiljeni napustiti Zadar i Dalmaciju te utočište potražiti u Italiji. Naš se godišnji susret održava sedamdeset i drugi put, dok je prvi održan u Veneciji 1953.

* Koji je cilj djelovanja vaše Asocijacije?

Kao „Veneti de là del mar“ (Veneti s one strane mora), primarna nam je zadaća očuvati svoj etnički i kulturni identitet. Naše je domoljublje vezano uz kulturu, civilizaciju, slobodu i priznavanje prava,

uz sve one vrijednosti suprotne nacionalizmu i totalitarizmu. Vjerujemo da sjećanje služi upravo tome da gradimo budućnost. Drugi svjetski rat podijelio je narode u ime nacionalizama i ideologija. Ipak, kao što to u ratovima uvijek biva, nije nedostajalo ni gesta uzajamne ljudskosti. I u teškim trenucima mnogi su nam Hrvati bili prijatelji. Pokazivali su solidarnost i kršćansko razumijevanje, istu onu ljudskost koju je većina naših ljudi nesebično pružala u godinama svojega života i prisutnosti u Zadru.

* Rođeni ste u Zadru, ali ste ga napustili već kao mala beba. Vi nemate uspomena u svome osobnom sjećanju na Zadar iz onog vremena.

Pomažu mi uspomene moje majke Rine Fradelli, koja je tada bila učiteljica u dječjem vrtiću u Arbanasima, a bila je udana za Vittorija, mog oca. Od majke sam puno čuo i naučio o Zadru i životu onoga doba. Ispričala mi je puno priča o ljudima i događajima. Mnoge su mi se usjekle duboko u pamćenje i u emocije.

* Možete li nam ispričati neku od tih priča Vaše majke?

Naravno, evo npr. jedne priče moje mame iz vremena kada još nisam došao na svijet, naime ja sam se rodio u studenome 1946. Ovako mi je ispričala mama:

“Te godine, dakle odmah iza rata kada se u Zadru već uspostavila vlast jugoslavenskih komunista, jedne večeri netko je pokucao na vrata. Nesigurno, da ne kažem sa strahom, upitali smo tko je. Držali smo se za ruke kao da jedno drugome dajemo snagu. Muški glas odgovorio je na hrvatskom: „Prijatelj sam, otvorite.“ „Prijatelj? Koji prijatelj?“, upitali smo. „Prijatelj, Hrvat“, dodao je nepoznati posjetitelj. Otvorili smo vrata i pred nama se našao visok, snažan čovjek, kakvi su već naši ljudi. Na ramenima je nosio vreću koju je odmah spustio na tlo. Na pragu, još prije nego što je ušao, pogledao nas je ravno u oči i predstavio se: „Ja sam ………..“ Izgovorio je ime poznato u cijelim Arbanasima i u meni probudio uspomene na nedavnu prošlost. Upitao je Vittorija smije li mi poljubiti ruku. Vittorio nije znao ni riječi hrvatskoga pa nije ništa odgovorio. Čovjek mi je triput poljubio ruku i rekao: „Vi se možda ne sjećate, ali ja ne zaboravljam, ne mogu zaboraviti. Vi ste učiteljica mališana‘, spasili ste moju djecu od gladi, hladnoće i ulice. Htio bih vam se odužiti za dobro koje ste nam učinili. Donio sam vam dvije skotne kunićke. Za desetak dana imat će mlade, pa ćete u ova teška vremena imati neku pomoć.“ S Vittorijem ih je smjestio u kunićnjak napravljen od starog kokošinjca i došao se oprostiti. Srdačno nam je stisnuo ruke i otišao rekavši „Hvala“. Više ga nikada nismo vidjeli. Njegovo me ime vratilo u dane kad sam bila učiteljica u dječjem vrtiću u Arbanasima. U listopadu 1942. stigla je naredba da se u vrtić upišu djeca rođena u četvrti. Da bih si olakšala posao, otišla sam župniku crkve Gospe Loretske i zamolila popis djece od tri do pet godina. Njihova sam imena zatim abecednim redom upisala u imenik. Jednoga kišnog jutra jedna je majka dovela u vrtić svoje dvoje djece. Zahvalila mi je na brizi koju sam im pružala i ispričala mi svoju priču. Imala je četvero djece, dvoje u vrtiću i dvoje starijih. Rekla je da je sama i da se s mnogo muke brine za obitelj. Ujutro je radila kao kućna pomoćnica u nekoliko gradskih obitelji i tako zarađivala nešto za djecu. Naslutila sam da oca traže te me obuzeo velik strah jer sam shvatila da sam u vrtić primila djecu partizana. Počela sam strahovati od posljedica onoga što sam u dobroj vjeri učinila iz solidarnosti. Bojala sam se da ću biti „otkrivena“. Bila sam svjesna da sam prekršila naredbe koje su zabranjivale pomaganje neprijatelju. No istodobno nisam mogla udaljiti djecu samo zato što im je otac bio neprijatelj Italije. Ponavljala sam si da krivnja očeva ne pada na djecu. Mislila sam da je opasnost prošla. Onda je u svibnju 1943. u vrtić došao školski nadzornik i upitao me jesu li djeca koja ga pohađaju iz talijanskih obitelji. Odgovorila sam da su, prema primljenim uputama, sva djeca rođena u četvrti. Nadzornik je htio pregledati imenik. Moji su se strahovi potvrdili kad je zatvorio imenik i autoritativnim tonom rekao: „Gospođo, primili ste u razred i djecu partizana, neprijatelja Italije. Zbog toga ćete izgubiti mjesto i plaću, a vidjet ćemo, možda i biti poslani u progonstvo jer se niste držali danih uputa…“ Otišao je zalupivši vratima. Uzalud sam čekala poziv općine da odgovaram za svoj postupak. Gradonačelnik je tada bio Giovanni Salghetti Drioli, a učiteljice u zadarskim vrtićima bile su općinske službenice. Moji su se strahovi pokazali neutemeljenima jer sam nastavila poučavati, a prijetnja ovog nadzornika se srećom nikada nije ostvarila. Radila sam do kraja rata i redovito primala plaću”.

To je, recimo, jedna od brojnih priča koje mi je ispričala mama. Prezime te djece bilo je isto kao prezime hrvatskoga prijatelja koji je donio kuniće, ali mama nikada nije izgovorila njegovo ime.

* Prije Zadra svoje ste godišnje skupove održavali po gradovima Italije, zar ne?

Od 1953. do danas održali smo više od sedamdeset godišnjih susreta u gotovo 50 talijanskih gradova. Na njima smo se često prisjećali veza, ponajprije kulturnih, koje je Dalmacija imala s gradovima što su nas ugostili.

* Kakvi su Vaši odnosi sa Zadrom kao rodnim gradom u tih nekoliko desetljeća?

Moram se prisjetiti ne baš lakih odnosa koje su zadarski Talijani nakon rata imali sa svojim rodnim gradom. I to je dio naše povijesti. Neki su od tih trenutaka možda neznatni, ali su nama svima važni. Šezdesetih godina pridonijeli smo obnovi crkve i samostana benediktinki sv. Marije, teško razorenih u bombardiranjima 1943. i 1944. Kad je riječ o obnovi crkve i restauraciji umjetnina, sjećam se neumornog djelovanja Benedikte Braun (1895.–1991.), opatice od 1947. do 1972. Ona se s novim vlastima u Zagrebu i Zadru borila da spriječi konfiskaciju napola razorenoga samostana. Za prikupljanje sredstava uključila je benediktinske opatije iz cijeloga svijeta, biskupske konferencije Njemačke, Italije i Austrije, pa čak i papu Pavla VI. Radovi na obnovi završili su 1972. Tijekom Domovinskog rata (1991.–1995.) majka Benedikta Braun, u poodmakloj dobi i narušena zdravlja, morala je napustiti opkoljeni i bombardirani grad. S nekoliko susestara te mnogo zadarskih žena I djece primljena je u benediktinski samostan sv. Danijela u Abanu, u pokrajini Padovi, gdje su ih dočekali i esuli nastanjeni u tom kraju. Ondje je umrla u 96. godini. Te su izbjeglice ondje ostale gotovo dvije godine.

Početkom sedamdesetih Nerino Rismondo i njegova supruga Maria Perissi donosili su iz Ancone zadarskim vjerskim zajednicama sveto posuđe i liturgijski pribor. Ponajviše su donosili molitvenike, čije je tiskanje u Jugoslaviji tih godina bilo zabranjeno. Kad se pročulo da crkve teško dolaze do tamjana, među Zadranima je počelo pravo natjecanje. Svatko bi na putovanje ponio pokoji gram za crkvu sveca kojemu je bio odan.

Godine 1980. Rismondo, tadašnji naš predsjednik, dao je iskovati veći broj jubilarnih medalja. One su podijeljene zadarskim vjernicima u povodu 1500. obljetnice posvete crkve sv. Marije. Na prednjoj je strani prikaz crkve, a na stražnjoj Buonarrotijeva Madona s natpisom na hrvatskom: JUBILEJ CRKVE SV. MARIJE – ZADAR 480.–1980.

Godine 1973. talijanskim grobnicama na zadarskom groblju zaprijetila je nacionalizacija. Zadarske su se Talijanke stoga okupile u inicijativni odbor „Madrinato dalmatico per la conservazione delle tombe italiane del cimitero di Zara“ (Dalmatinski madrinat za očuvanje talijanskih grobnica na zadarskom groblju). Odbor je 1979. u Padovi osnovan kao udruga. Presudni su bili korektna suradnja uprave groblja, tada poduzeća Nasadi i kupališta, moralna potpora Romola Di Stazija, talijanskog vicekonzula u Splitu, te kulturna naklonost Ksenije Radulić, koja je pridonijela zaštiti povijesne i umjetničke baštine groblja. Nije to bio lak pothvat. Nekoliko su se godina te žene nosile s gradskim propisima, međunarodnim konvencijama, ovjerenim prijevodima, popisom grobova koji nije postojao kao i plaćanjem grobne naknade… Možete samo zamisliti koliko je bilo teško iz imena uklesanog na nadgrobnoj ploči odgonetnuti srodstvo, ime vlasnika ili nasljednika i grad u kojem živi. A tada nije bilo elektroničke pošte! Ipak spašeno je gotovo 400 grobnica, a potom su tiskana dva sveska koja prikazuju povijesnu i umjetničku vrijednost groblja.

* Djeluje li taj Madrinat još uvijek?

Madrinat djeluje i danas, u izvrsnoj suradnji s poduzećem Nasadi. Njegova je najdragocjenija pouka spoznaja da sjećanje ne živi od uspomena, nego od konkretnih djela kojima ga čuvamo. Već 40 godina Zaratini u velikom broju dolaze za Sve svete i Dušni dan. To su naša „Uliksova putovanja“, nazvana u spomen na Zadranina Ulissea Donatija, njihova prvog entuzijastičnog organizatora. Potom su uslijedila i putovanja naslovljena „Zadarski svibanj“, koja je izvrsno organizirao naš Salvatore Jurinich.

* Kako su se vaši odnosi sa Zadrom odvijali nakon propasti socijalističke Jugoslavije?

Godine 1991. izbio je Domovinski rat, koji je potresao cijelu Hrvatsku i Zadar. „Ljudska solidarnost iznad je svega“, napisala je tada Zadranka Edda Cattich, predsjednica Talijanskog Crvenog križa u Trevisu. Tamošnja joj je Prefektura povjerila organizaciju pomoći iz Veneta. Jedna je Zadranka tako pomogla upravo gradu koji je više od četrdeset godina ranije bila prisiljena napustiti. Edda se prisjeća da je pomoć organizirana uz veliku predanost svih. Ponajprije Ottavija Missonija, koji ju je podupirao kao tadašnji predsjednik Dalmatinaca, ističući da su Veneti, Istrani i Dalmatinci djeca iste kulture – govorila je Edda.

* S kim ste bili povezani u Zadru pri organiziranju humanitarne pomoći početkom srpske agresije na Hrvatsku?

Pomoć Zadru organizirana je u dogovoru s tadašnjim gradonačelnikom Ivom Livljanićem, Dalmatincem s Pašmana, koji je od 1992. do 1998. bio prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici. Livljanić je preko radija u ime Zadra zatražio pomoć od Italije. Susreti Edde Cattich s njim započeli su u rujnu 1991. Gradonačelnik Livljanić je u Anconi prisustvovao isplovljavanju motornog broda „Illiria“, koji je u Zadar dopremio 70 tona lijekova i hrane. Nekoliko dana ranije, u suradnji s agencijom Amatori, isplovila su dva hidroglisera krcata bocama vode. Zadar je tada bio bez vode jer je vodoopskrba bila prekinuta. U Anconi su tada sa mnom bili Nerino Rismondo, Tullio Vallery i Franco Luxardo. Ubrzo je iz Ancone krenuo i prvi puni kontejner pomoći, i to motornim brodom „Palladio“, koji je bio natovaren hranom, dekama i lijekovima koje smo pomogli prikupiti, a velikodušno su ih darovale brojne talijanske tvrtke. Za Božić 1991. Talijanski Crveni križ iz Trevisa pokrenuo je prikupljanje igračaka i slatkiša za djecu Zadra, Splita i Dubrovnika. Za Svetu Lucu napunjeno je 3.000 čarapica i 2.000 dokoljenica sitnim darovima. Pripremljena su i četiri velika Djeda Božićnjaka za isto toliko hrvatskih dječjih bolnica. Potom je počelo prikupljanje krušnog brašna za Zadar i skupljeno ga je više od tone. U Veneto su stigle i prve izbjeglice, njih 400 – starci i djeca, iscrpljeni i tjelesno i duhom, koje je Crveni križ iz Trevisa smjestio u odmaralište u Jesolo-u. Natjecanje u solidarnosti za Zadar i Hrvatsku, koje je predvodila Edda Cattich, nastavilo se i nakon 1995. Od 1991. do 1995. Talijanski Crveni križ iz Trevisa poslao je u Zadar ukupno 19 kontejnera, svaki zapremine 67 kubičnih metara.

* Kako ste dopremali tu pomoć Zadru u ratnim okolnostima?

Sjećam se, Maslenički most bio je srušen. Prijevoz je zato išao obalnom cestom do Prizne, odande trajektom na otok Pag, a zatim do Zadra. Bio je to jedini put do opkoljenoga grada: preko cijeloga Paga do kopna, preko mosta koji je neprestani promet vozila stavljao na tešku kušnju. Brojni Zadrani, većinom iz Arbanasa, nastanjeni u sjevernoj Italiji, na vlastitu su inicijativu dovozili pomoć u Zadar, pa možemo reći da je bilo najmanje dvadesetak takvih prijevoza manjim kamionima. U siječnju 1992. Edda Cattich pokrenula je prikupljanje sredstava za obnovu dječjeg odjela zadarske bolnice. Akcija je završila susretom s tadašnjim gradonačelnikom, liječnikom Živkom Kolegom, lokalnim čelnicima Hrvatskoga Crvenog križa i liječnicima bolnice. Libero Grubišić, kasnije ugledni član Zajednice Talijana Zadar, pozvan je da kao volonter surađuje s Hrvatskim Crvenim križem u Zadru, koji je stanovništvu dijelio pomoć pristiglu iz Italije. Pozvan je kao čovjek moralne čestitosti i odličnog poznavanja talijanskog jezika.

* Gospođa Edda Cattich bila je u to vrijeme predložena i za Nagradu Grada Zadra, ako se dobro sjećamo?

Na kraju Domovinskog rata netko je u Zadru predložio da se Eddi Cattich za njezine humanitarne zasluge dodijeli Nagrada Grada Zadra. No, to joj je priznanje uskraćeno, iako smatram da ga je zaslužila. To ju je rastužilo i razočaralo. Nije se odalo priznanje da ne njezino zalaganje imalo vrijednost i značenje. Ona je kao talijansko dijete Zadra , ne tražeći ništa zauzvrat, pomogla svojem gradu iz kojega je pedeset godina ranije bila protjerana. Edda službenu nagradu nije dobila, ali njezina najljepša nagrada bili su osmijesi djece i majki kojima je tih dana pomogla.

U to je vrijeme još jedan Talijan, podrijetlom iz šibenske obitelji, Staffan de Mistura, u svojstvu visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice, stao u obranu stanovništva Dubrovnika. S njima je u tom ratu danima dijelio rizike i opasnosti, podupirući međunarodne humanitarne misije i UNICEF. Upravo zahvaljujući njegovim radijskim javljanjima, vijesti o razaranju Dubrovnika stigle su do ostalih krajeva svijeta. Za to mu je zalaganje naša Asocijacija 2009. u Trstu dodijelila 13. nagradu „Niccolò Tommaseo“.

Godine 2000. i ponovno 2002. Ottavio Missoni, naš predsjednik od 1986. do 2006., posjetio je Zadar, ali nije imao prilike susresti se s tadašnjim gradonačelnikom Božidarom Kalmetom. Sudjelovao je u jednoj popodnevnoj televizijskoj emisiji. Za stolovima onoga što je ostalo od kavane Central na Kalelargi ljudi su ga slušali širom otvorenih očiju i otvorenih usta. Na novinarova pitanja Missoni je odgovarao na obalnom čakavskom govoru. Najstariji su, slušajući ga, ponovno proživljavali trenutke iz djetinjstva, a mladi su se čudili slušajući jedan hrvatski govor koji nisu poznavali.

* Vi živite u Padovi, a rođeni ste u Zadru. No, Padova i Zadar su danas gradovi prijatelji.

Godine 2003. padovanski su Dalmatinci pomogli da se potakne bratimljenje Padove i Zadra. Gradonačelnica Padove tada je bila Giustina Mistrello Destro, a Zadra Božidar Kalmeta iz Arbanasa. On je u Padovi predvodio zadarsko izaslanstvo, koje je organizirala Anita Gržan Martinović, voditeljica međunarodnih odnosa Grada – tog se susreta uistinu rado sjećamo. Grad Padova darovao je Gradu Zadru presliku povijesnog dokumenta koji se čuva u njegovu Muzeju Bottacin. Riječ je o ‘dukali’ sa zlatnom bulom mletačkog dužda Michelea Stena. Ona podsjeća na sporazum iz 1409. kojim je Mletačka Republika od Ladislava Napuljskog, kralja Napulja, Ugarske i Hrvatske, ponovno stekla prava na grad Zadar. Time je potvrđen konačni povratak Zadra pod vlast Serenissime. Nažalost, bratimljenje nije imalo neki zapaženi nastavak suradnje i aktivnosti koje bi, uvjeren sam, mogle biti puno plodonosnije. Poseban je odnos Padove s Dalmacijom. Još od srednjega vijeka dalmatinski su studenti završavali studij na Sveučilištu u Padovi. Taj je izbor počivao na stoljetnoj kulturnoj tradiciji, na poznavanju jezika i na kvaliteti nastave toga sveučilišta. Od 1600. do 1800. ondje je diplomiralo više od 600 Dalmatinaca.

* Kad je u pitanju razdoblje talijanske prošlosti Zadra, značajno obiteljsko ime 19. i 20 stoljeća je – Luxardo.

I ta je obitelj nesebično, na razne načine pomagala Zadar, poglavito u području kulture. Godine 2011. Luxardovi su darovali Odjelu za talijanistiku Sveučilišta u Zadru 101 svezak edicije „La Ricciardi“. To je najvažnija zbirka klasika talijanske književnosti od 13. stoljeća do danas: 100 tisuća stranica i više od 900 autora. Primopredaja je održana na Sveučilištu 8. ožujka 2011. Nazočili su tadašnji talijanski veleposlanik Alessandro Pignatti, rektor Sveučilišta prof. Ante Uglešić, prorektorica prof. Nedjeljka Balić-Nižić i cijeli Odjel za talijanistiku. Braća Paolo i Franco Luxardo posvetila su donaciju svojim roditeljima, Adi Talpo i Giorgiju Luxardu. U to vrijeme Franco Luxardo je bio predsjednik naše udruge, a njegov je mandat trajao od 2006. do 2021.

* Osim Talijanske zajednice Girolamo Luxardo, u Zadru danas djeluje i vrtić “Pinocchio”.

Da, u Zadru je 12. listopada 2013. otvoren talijanski dječji vrtić „Pinocchio“, prva talijanska predškolska ustanova u Dalmaciji. Otvorenju su nazočili zamjenica ministra vanjskih poslova Italije Marta Dassù, državna tajnica u hrvatskom Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta Sabina Glasovac, talijanska veleposlanica Emanuela D’Alessandro i koordinator za manjine i esule Ministarstva vanjskih poslova Francesco Saverio De Luigi. Među ostalima bili su prisutni i najviši gradski čelnici. Danas je taj dobro organiziran vrtić jedna važna točka u predškolskom obrazovnom sustavu Grada, a pohađa ga pedesetak djece, koja između ostalog upoznaju i naš jezik.

* Imate vrlo aktivnog veleposlanika u Hrvatskoj, gospodin Trichilo često posjećuje Zadar, ali i druge hrvatske gradove.

Italija u novije vrijeme pokazuje zanimanje za Zadar i Dalmaciju čestim posjetima naših diplomatskih predstavnika, talijanskog veleposlanika u Zagrebu Paola Trichila i generalne konzulice Italije u Rijeci Ive Palmieri. Cilj je što bolje upravljanje geopolitičkim i gospodarskim pitanjima od zajedničkog interesa. Tu je i imenovanje Adriane Grubelić konzularnom dopisnicom Generalnog konzulata Italije u Rijeci i voditeljicom novog Predstavništva Talijansko-hrvatske gospodarske komore za Dalmaciju, kojoj zahvaljujemo i želimo uspješan rad. Ova gospodarska inicijativa jača prisutnost Komore na hrvatskom tlu i proširuje usluge namijenjene poduzećima koja žele razvijati gospodarske odnose dviju zemalja. Naposljetku, u širem međunarodnom kontekstu, valja spomenuti i nedavni posjet ministra poljoprivrede Francesca Lollobrigide koji je posjetio Talijansku zajednicu Girolamo Luxardo te obišao zadarsko Gradsko groblje u pratnji našeg Massimiliana Atellija, dugogodišnjeg visokog službenika ministarstva u Rimu.

* Ovaj vikend imali ste godišnji skup esula, prvi put u Zadru. Zašto tek sada?

Više smo puta imali namjeru održati naš godišnji susret u Zadru, no činimo to tek sada, nakon osnutka nove Talijanske Zajednice koja nosi ime Girolama Luxarda i koju snažno podupire i često posjećuje naš predsjednik Toni Concina. Zajednici želimo sve najbolje u radu, kvalitetnu suradnju s gradskim institucijama i mnogo vrijednih kulturnih inicijativa na dobrobit svih građana Zadra.

* Što biste kao predsjednik Asocijacije dalmatinskih Talijana i rođeni Zadranin poručili nakon uspješnog skupa u svome rodnom gradu?

Svi mi danas živimo u novom vremenu, u jednom radikalno izmijenjenom svijetu. Nacionalizmi 19. stoljeća podijelili su u Dalmaciji narode koji su stoljećima živjeli zajedno u miru. Najprije s fašizmom, a potom s komunizmom, Hrvati, Talijani i Srbi postali su i sudionici i žrtve teških borbi i rata koji je naposljetku potresao cijeli svijet. Iako su se Hrvati i Talijani zbog politike katkad i rado svađali, uvijek su u konačnici ostajali prijatelji. Na kraju su bili spremni, možda ne baš svi, popiti čašu vina i zajedno zapjevati. Djeca smo iste zemlje, dijelimo ljubav prema moru, vjersku tradiciju, okuse naše kuhinje i isti način psovanja. I to znači biti djeca iste zemlje. Željeli bismo da Zadar zna da nam je u pamćenje urezana bol zbog gubitka identiteta i rodnoga kraja. U srcu nosimo „heimat“, njemačku riječ koja se ne može izravno prevesti ni na jedan jezik. Ona istodobno označava vezu s mjestom podrijetla, s rodnim krajem, s malom domovinom koja predstavlja fizički, kulturni i emocionalni prostor u kojem se osjećamo kod kuće jer smo se ondje rodili i ondje živjeli.