IMA NAS SVAKAKVIH Malo o dragim ljudima Duki, Ciglaru, Ivi, Leviju, ali i o onim drugima

Njemu sjekira nikada dva puta nije pala na isto mjesto – kazala je za njega Rina Krhanaj Pecolaj.

Ima nas svakakvih, čak i takvih, kako reče dobra mi znanica Rina, za također mog znanca, a njena rođaka. I u pravu je, a i Duka se s tom ocjenom o samome sebi slaže. Dobar i pošten, ali  “razbacan”, da i sam ne zna što i kad hoće i za tren neće ono isto što je pred tren htio. S takvim ljudima nemamo problema, ali kako s onima koje susrećemo svaki dan, jer živimo u istoj zgradi i u istom ulazu, a oni ne samo što nas neće pozdraviti, nego ni na naš pozdrav odzdraviti. Projure pored nas kao da ne postojimo, kao da nas ne vide, a puni su sebe. Nema druge, nego prilagoditi se. Takvo je vrijeme.

Svojedobno me je naša književnica i novinarka Iva Pejković zaskočila s lijepim intervjuom sa mnom, intervjuom kojeg joj nisam dao, a ona, svrbeći je novinarski gen, nije mogla odoljeti, pa je s našim nevezanim razgovorom eksperementirala. Hvala joj. U toj njenoj improvizaciji posebno mi se svidjelo namjerno nepoštivanje pravopisa, sloboda njena pisanja, kako bi ideja, misao, poruka bez okova tekle. S Ivom se slažem, a ne slažem se s kritikama na moju pjesmu Voštanica života ( neki su osvrtači čak zaglibili s Voštarnicom života ). Gdje su tu vidjeli Bukovicu, Velebit, Ravne kotare? Jer radi se o fenomenu čovjekova života i smrti, o tomu kako ih prolazimo – kroz vjeru ili bez nje.

Nego, gdje su ona lipa vremena kad sam uz longu bevandu (deci bilog, deci mineralne) na Punti Bajlo slagao knjige i eseje. Sve u svoje vrijeme. Nedavno se sudarim s Milanom Ciglarom. Bože moj što taj fenomen od čovika još sve radi u 83. godini života. Što sve može napraviti i što sve može popraviti. Ruke su mu zlatne, također i u kulinarstvu, kao i u slikarstvu. A kupa se tri puta dnevno pa mu je ionako sijeda brada (konačno se prepoznao umjetnikom pa ju pustio) još više pobijelila, posrebrnila, postala gotovo prozirna. Oduševio se kad sam mu rekao, kako njegov pajdaš Levi (Patrik Levačić) piše knjigu o povijesti zadarskog šaha. Odmah ga nazvao i svoje usluge ponudio. Njima je šah najveća sporedna ljubav i znanost i nije mala stvar kad o zadarskom šahu pišu ljudi s međunarodnim titulama u toj umnoj igri. Bit će to sjajna knjiga ne samo za zadarske ljubitelje šaha.

Nego, odoh ja predaleko. Dosta za ovaj put. Zdravi i zadovoljni bili.