ŠTO SE KRIJE IZA ENIJEVE OSTAVKE? Ne napušta Gradsko vijeće zbog “moralnih razloga”, već gubitka rejtinga i rasula na listi

Kada smo u svibnju prošle godine objavili tekst “Gdje je nestao Enio?” te u prosincu drugi “Što se događa – Enio nije došao na sjednicu, Drita glasovala protiv proračuna, Pijaca ostao suzdržan”, nismo ni slutili da će za godinu dana kasnije Enio Meštrović podnijeti ostavku. Mislili smo – ipak će izdržati malo više.

No, već je tadašnja situacija ukazivala na ovo što je naveo u mailu medijima, najavljujući ostavku na mjesto gradskog vijećnika s liste Ričard nezavisni. Naravno, i taj zadnji čin poduzeo je u maniri performansa, kao i toliko puta dosad, želeći svima pokazati koliko je drugačiji od drugih – zanimljiviji, originalniji, dosjetljiviji.

A zapravo je riječ samo o jednom – zamoru. Dojadila mu je ova velika predstava koju je igrao prvog mandata prošlog saziva Gradskog vijeća, pa onda samo godinu i pol ovoga. Naime, analizirajući njegov rad, već smo više puta ukazivali na to da ponekad zaboravlja je li za govornicom Gradske vijećnice Enio ili Ričard te njegovo izlaganje postaje karikaturalno ili neuvjerljivo, upravo zbog ogromne želje da pokaže koliko je drugačiji od drugih.

Zbog ega kojega nije mogao zatomiti, iz klupa je dobacivao i zarađivao crvene kartone, lako se vrijeđajući i napuštajući sjednicu. Njegovo “ja” često nije moglo podnijeti situaciju sasvim drugačiju onoj na pozornici gdje je sva pažnja usmjerena na njega, za razliku od gradske vijećnice u kojoj mora prihvatiti pravila ponašanja.

Meštrović je, naime, svih ovih godina zapravo obožavao govornicu Gradskog vijeća jer ona je za njega bila svojevrsna pozornica. Zbog toga je često znao pobjeći u ulogu Ričarda zaboravljajući da je u vijećnici, a ne u kazalištu.

I kada su se predstave ispucale, a on shvatio da je samo mali kotačić u Gradskom vijeću kojega ni javnost više ne doživljava sa zanimanjem s kakvim su ga gledali u početku – nastali su zamor i gorčina.

Potrošio je sve fore – ustajanja iz lijesa, čišćenja cipela građanima, nošenje križa poput Isusa… . I kada je shvatio da u jednom trenutku politika ne dozvoljava ovoliko komedijanja za govornicom, njegov se politički balon ispuhao.

Da stvar bude gora, HDZ je većinu osigurao sa Žuvelom, Barićem i DOMiNO-om, pa je i tu postao irelevantan. Nije mu, na žalost, bilo dovoljno i to što je predložio izvrstan amandman na proračun – stanove za roditelje djece koja se liječe u Zagrebu – već je i dalje htio biti frajer kakvim ga je javnost doživljavala u početku, a nacionalni mediji o njemu pisali kao onog dana kada se digao iz lijesa (u performansu je čak sudjelovao zadarski glumac Dragan Veselić, danas poznat iz serije “Divlje pčele”).

Šteta za Enija jer bio je kapacitet, ali potreba za važnošću i manifesiranjem ega bila je jača od ičega, unatoč nizu sjajnih prijedloga i brizi za malog čovjeka, poput, primjerice, upozorenja na probleme ljudi zbog aglomeracije.

Enio je u međuvremenu vidio da treba raditi, čak i onda kada njegov glas ne određuje većinu. A to mu se više nije dopadalo. Vratio se u ulogu Ričarda te u maniri kazališne komedije sada napisao ostavku – tobože se napio, pa nije mogao pogoditi svoju kuću.

Dakle, čak ni taj zadnji politički čin, ostavku, nije mogao odraditi ozbiljno, već je želio pokazati da je i u  završnom činu – podnošenju ostavke – drugačiji od drugih.

No, ova mala satira u obliku priopćenja medijima ipak ne može skriti ono što se događalo u pozadini – Enio nema težinu kakvu je htio imati i u drugom mandatu, a on bez pljeskanja i bez bez publike ne može djelovati. Razotkrio ga je i onaj mali incident sa zadnje sjednice kada ni prisegu mladom SDP-ovom vijećniku Sandru Lovrinoviću nije htio omogućiti u decentnom tonu, već je iz klupe dovikivao da se ništa ne čuje. Je li bio važniji on ili vijećnik koji daje prisegu?

U međuvremenu se i njegova kolegica s liste Drita Dunatov pridružila Radetinoj udruzi RED u kojoj je maksimalno aktivna, pa mu je i to vjerojatno teško palo. Šteta za čovjeka koji je bio pravo izborno iznenađenje 2021. godine te dobio čak sedam vijećnika.

No zato je i trebao, onako frajerski, na kraju političke karijere priznati da u pitanju nisu nikakvi “moralni razlozi”, već isključivo pitanje ega koji nije mogao podnijeti da Ričard više nije fora te da treba zasukati rukave i raditi čak i onda kada u vijećnici nisi u većini. Pogotovo onda.

Ali ego je vražja stvar…