Novi eksperiment s devetogodišnji obveznim obrazovanjem je novi dokaz kako je Jovanović najkompetentniji ministar od devedesetih do danas.
Činjenica je da Hrvatska i Turska imaju najkraće obvezno osnovnoškolsko obrazovanje. Je to za aktualnog ministra Jovanovića bio povod za novom „reformom“?
Još sam u listopadu 2009. za Slobodnu Dalmaciju izjavio da nam je najjednostavnije preuzeti slovenski model devetogodišnje obvezne škole, u kojemu je prvi razred kombinacija predškolskog i školskog sustava. Sada ministar Jovanović „otkriva“ (pored toga) javnosti poznatu činjenicu da nema članice EU-e, gdje obvezni obrazovni ciklus ne traje manje od devet godina . To su stari podaci europske baze podataka o obrazovanju Eurydice za školsku 2009./2010. godinu. Program devetogodišnje obvezne škole, koji nikada nije saživio u Hrvatskoj je ponudio raniji ministar dr. Vladimir Strugar. Korektno bi bilo od aktualnog Ministra kazati da elaborat o devetogodišnjem obveznom školovanju postoji više od jednog desetljeća. Po Jovanoviću sve reforme započinju s njim!
U Turskoj djeca kreću u pušku školu sa šest, a iz obrazovnog sustava izlaze s četrnaest godina, slično kao u Hrvatskoj. Sad su, odjednom, po Jovanoviću te dvije države nazadne, jer ne slijede Europske standarde ili imaju jedine osmogodišnje obvezno obrazovanje. Jesu li standardi uspješnosti i odgoja ? Turci i Hrvati mogu biti standard u poimanju nekim članicama EU kod vrjednota. Kriza društva i odgoja je kriza vrjednota! To ću stalno ponavljati „socijalnim nojevima“ u Vladi RH i aktualnom ministru Jovanoviću. Evo zašto!
Kriza obrazovanja je kriza vrjednota
Istraživanje europskih vrjednota 2004. godine pokazuje da se najviše građana u Francuskoj i u skandinavskim zemljama (od analizirane trideset i tri europske zemlje) slaže s tvrdnjom da je brak zastarjela institucija, a najveći postotak neslaganja s tvrdnjom da je brak zaostala institucija iskazali su u Turskoj 93,3%, Malti, 91,5%, Islandu 89,2%, Hrvatskoj 87,3%, Poljskoj 86,8% i Češkoj 83,6%. Vidljiva je razlika između skandinavskih i postkomunističkih zemalja. U Europi postoje velike razlike i u vezi s odnosom prema djeci kao smislu života. Građani „razvijenih“ zemalja izrazili su neslaganje s tvrdnjom da treba imati djecu kako bi život imao smisla (od 88,7 % u Nizozemskoj, 69 % u Velikoj Britaniji, do 66 % u Irskoj), a u manje ekonomski razvijenim europskim zemljama prisutno je veće slaganje s navedenim (npr. Letonija 88,3 %, Hrvatska 76,3%, Mađarska 73,9 % itd.). Što su to europske vrjednote koje mi trebamo implementirati u školski sustav? Neka mi netko da suvisao odgovor. Činjenica je da resorno Ministarstvo nema kurikulum za odgoj suvremene škole. Francuski pedagog A. Mougniott konstatira da samo “hvaliti i uzdizati demokraciju, a ne ustrojiti odgoj, znači laž i prijevaru. Mnoge su demokracije krhke i nepostojane upravo zbog nedostatka odgoja”.
Jedan od razloga sveprisutne odgojne nemoći škole je zabluda o moći „društva znanja“, koje se svelo na društvo dezinformacija, u čijem se mnoštvu učenici ne snalaze. Etičke vrijednosti slabe i zbog prenaglašavanja selektivnih informacija u obrazovanju, kada se gubi se odgojna komponenta. Znanja bez etičkih vrijednosti vode u propast odgoja za vrjednote. Znanja koja stječu djeca i mladi sve su rascjepkanija, površnija, nepovezanija, što povećava duhovnu sljepoću. Tako se zastire vrjednovanje odgojne komponente škole. Sve je to razvidno u eksperimentima s Građanskim i Zdravstvenim odgojem aktualnog Ministra! To su programi u kojima se roditeljima uskraćuje Ustavno pravo izbora. O tome sam ranije pisao i ne želim se ponavljati.
Nije važna duljina pučkog školovanja
U Luksemburgu, Sjevernoj Irskoj i Cipru djeca ulaze u sustav obveznog školovanja s četiri godine. U Cipru obvezna škola traje deset godina, Luksemburgu jedanaest i Irskoj dvanaest godina. U Sloveniji obvezna škola traje devet godina, djeca u sustav ulaze sa šest godina, ostajući u sustavu obveznog školovanja do petnaeste godine. Slovenci su, davno ranije, preuzeli od naših stručnjaka opisno ocjenjivanje u nižim razredima, koje kod nas nikada nije saživjelo. U Sloveniji je prvi razred kombinacija predškolskog i školskog sustava, a s djecom rade zajedno učiteljice i odgojiteljice. Za Slobodnu Dalmaciju sam 3. listopada 2009. godine konstatirao daje to prihvatljivo za naše prilike i kako treba ići prema modelu „obvezne srednje škole i stjecanja prvih kvalifikacija“. Tada postaje nebitno pitanje ili činjenica da djeca kreću u većini zemalja UE sa šest godina (kao u): Belgiji, Češkoj, Danskoj, Njemačkoj, Irskoj, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Austriji, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Sloveniji i Slovačkoj.
Zašto je ministrov projekt upitan?
Prema izjavama ministra Jovanovića „obavezno školovanje u Hrvatskoj od sljedeće će se jeseni produljiti za godinu dana, sa sadašnjih osam na devet godina.„ Indikativno je da otkriva (opet samo medijima) kako će se školovanje produljiti samo formalno i da se suštinske promjene u sustavu neće dogoditi. Ministar sada predškolsku godinu proglašava obaveznom i to je (sva) njegova UMOTVORINA! Otkriva kako se „ predškolski program i sada primjenjuje, ali nije bio obavezan, a mi ćemo ga sada takvim proglasiti!“ Eto kako ministar DEKRETIMA POIMA SVOJE VIĐENJE REFORMI! Zanemaruje činjenicu da Hrvatska u Europi ima jedan od najmanjih obuhvata djece vrtićkim programima, zbog nedostatka mjesta u vrtićima ili visokih cijena, koje ne mogu plaćati roditelji. Sadašnji predškolski program realizira u osnovnim školama, u manjim mjestima gdje nema vrtića.
Od kada je rani odgoj decentraliziran, i u nadležnosti osiromašenih lokalnih uprava, postavlja se pitanje tko će, ako ne Država, sufinancirati OBVEZNO DEVETOGODIŠNJE OBRAZOVANJE? Naravno, na ovo pitanje aktualni ministar nema odgovora.
Ministar najavljuje: „Od sljedeće jeseni predškolski program će se i dalje odvijati u vrtićima. Bit će besplatan, ali samo za djecu koja ne idu u vrtić. Oni koji idu u vrtić i dalje će morati plaćati punu vrtićku cijenu“ – izjavljuje Jovanović (za Jutarnji list). To znači da roditelji predškolaca morati plaćati prvu godinu obaveznog obrazovanja, ako nema sufinanciranja od lokalne samouprave. To je u suprotnosti sa Zakonom! Kako se nešto može propisivati kao obvezno, ako se prebacuje teret financiranja na roditelje ili lokalnu samoupravu? Ministar, sada, svu krivnju prebacuje na jedinice lokalne samouprave, koje to ne mogu (su)financirati. Neizravno poručuje: Iste treba ukinuti!
Dvostruko povećanje satnice „predškole“ od šest na petnaest sati tjedno, nije samo pitanje financiranja nego i revizije kurikuluma za odgojitelje i nastavnike na nastavničkim fakultetima, nego i pitanje kako osigurati nova zapošljavanja ,tj. kadrovske i prostorne uvjete. Prije svega, nužne su promjene u izobrazbi odgajatelja/ca i učiteljilja/ca razredne nastave na fakultetskoj razini. O tome, aktualni ministar, razvidno, nije vodio računa. Štoviše, tvrdi: „Sadašnji program predškole u sljedećih će se godinu dana, do početka primjene, proširiti i doraditi, no neće se bitno mijenjati“!
Podsjećam da je Novi koncept školstva, kojim se najavljivalo uvođenje devetogodišnjeg obveznog obrazovanja, napravljen 2000. godine, uz suglasnost brojnih stručnjaka, a ex ministar dr. Vladimir Strugar, dobio i međunarodnu recenziju ranijeg slovenskog ministra školstva i stručnjaka za obrazovanje pri Vijeću Europe dr. Pavela Zgage. Taj projekt sadašnji ministar Jovanović nudi medijima kao vlastitu umotvorinu. Ministarstvo prosvjete je tada predviđalo uvođenje desetog razreda za one učenike koji ne žele ili ne mogu nastaviti srednjoškolsko obrazovanje, u cilju da svaki učenik dođe do određenog zanimanja. Potonje je nevažno za aktualnog Ministra.
I za kraj: Kada sam 1. studenog o.g., na poziv Kristine Turčin, novinarke Jutarnjeg lista, dao svoja zapažanja o novoj „reformi“ ministra Jovanovića, nije (naknadno) zabilježila moju izjavu. Moja je pretpostavka za tu neprofesionalnost, činjenica što je jedna od novinarki istog Lista savjetnica aktualnog ministra. Nije zgodno postavljati suvisla pitanja sveučilišnom profesoru koji tvrdi (u neobjavljenom razgovoru za istu Novinu) kako je ministar Jovanović najkompetentniji ministar znanosti, obrazovanja i spota od devedesetih do danas.