Krešimir Petar Ćosić: “Ova uloga mi jako puno znači, i možda je jedna od najbitnijih u mom životu. Povezala me je s mojim ocem!”

U rujnu prošle godine počelo je snimanje sportskog filmskog spektakla prema istinitim događanjima “Bit ćemo prvaci svijeta” u srpsko-slovensko-hrvatskoj koprodukciji, čiju režiju potpisuje renomirani srpski redatelj Darko Bajić. Film krajem ožujka dolazi i u hrvatska kina te svi s nestrpljenjem očekuju njegovu zagrebačku premijeru  26. ožujka.  Ovaj film oživljava početak košarkaške renesanse na ovim prostorima, pobjedu s kojom su uslijedile godine dominacije jugoslavenskih košarkaša na svjetskoj sceni.

Centralni događaj finalna je utakmica na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. godine, između timova Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država. Kroz portret glavnog lika Nebojše Popovića pratimo životni put entuzijasta koji su svojim profesionalizmom, idejama i naporima ostvarili svoj san – prvu zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu, uz ogromnu pomoć istomišljenika iz svih krajeva bivše zemlje.

Radnja je smještena u dva različita vremenska perioda, u sadašnjost (1970. godinu) i u sjećanja glavnog lika. Priča počinje sa Drugim svjetskim ratom i nastavlja se u komunističkoj državi u kojoj jedino u košarci četvorica prijatelja pronalaze mjesto lišeno politike. Istovremeno pratimo i igrače koji se pripremaju za finalni meč. Najbolji igrač Jugoslavije, legendarni Radivoj Korać (Dejan Dedić), poginuo je godinu dana prije utakmice, a glavni igrač i kapetan tima, Ivo Daneu (Jure Henigman), je povrijeđen, tako da su nositelji igre mlađi igrači poput Petra Skansija (Robert Kurbaša), Krešimira Ćosića (Krešimir Petar Ćosić) i Nikole Plećaša (Goran Bogdan) koji će kasnije biti asovi međunarodne košarke. Nebojša Popović, sada u svojim četrdesetima, dolazi u Ljubljanu na finalni trijumf vjere koju je njegovao dvadeset i pet godina, još od kad je košarku igrao u vojničkim čizmama ili čak bez ikakve obuće.

Na kocki su ogromna očekivanja cijele nacije, uključujući i političkog vodstva zemlje, a 23. svibnja 1970. dan je kada je državni tim Jugoslavije konačno osvojio svoju prvu zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani poslije niza srebrnih odličja. Pobjeda nad Amerikancima je puno više od sportske pobjede. Jugoslavija trijumfira u ekstazi zajedništva i patriotizma. Cijela zemlja je u euforiji.

Iako nije ni profesionalni glumac, ni profesionalni košarkaš, Bajić je uveo Krešimira Ćosića mlađeg u prvu glumačku postavu dodijelivši mu upravo ulogu njegova oca. U timu – u kojem su, među ostalima, Robert Kurbaša (Petar Skansi) i Goran Bogdan (Nikola Plećaš) – Ćosić se našao zahvaljujući glumcu Stefanu Kapičiću koji će također utjeloviti svog oca Dragana Kapičića.

– Tek naknadno sam saznao da me je za ulogu predložio Stefan, kojega prije nisam poznavao, kada je čuo da ne znaju koga bi angažirali za ulogu mog tate koji je bio vjenčani kum Kapičiću. Rekao im je neka provjere koliko sličimo i odgovaram li im te su me sredinom lipnja pozvali na casting. Bio sam tamo dva sata, dali su mi loptu, vidjeli kako šutiram, pročitao sam par rečenica i nakon tjedan dana nazvao me Darko Bajić te rekao da sam dobio ulogu, rekao je Ćosić, student četvrte godine biznisa na RIT-u Croatia u Zagrebu.

Ipak, prije prihvaćanja bilo kakve uloge, pa i one svog oca Krešimir Petar morao je o svemu porazgovarati sa svojom obitelji te donijeti konačnu zajedničku odluku.

– Mama i sestre Ana i Iva bile su oduševljene što sam dobio ulogu. Prvo sam njima rekao što mi nude i pitao ih za dopuštenje. Drago im je što upravo ja glumim tatu, istaknuo je Petar Krešimir.

“Bit ćemo prvaci svijeta” smatra nevjerojatnom prilikom da se na taj pomalo čudan način približi svom ocu. Kada je Krešimir Ćosić preminuo u 47. godini, 25. svibnja 1995. godine, od raka limfoma, njegovu su sinu bile samo dvije i pol godine.

– Ova uloga mi jako puno znači, i možda je jedna od najbitnijih uloga u mom životu. Moram priznati da mi je oca bilo jako čudno glumiti, no zasigurno je drago iskustvo. Naime, kako sam bio mali kada je moj otac preminuo nisam imao priliku upoznati ga. Stoga sam za pripremu ove uloge proučavao priče o njemu, natpise, ispitivao ljude koji su ga poznavali, a sve sa ciljem kako bi u svojoj glavi posložio nekakvu slagalicu koja je činila osobu mog oca. Na ovaj način sam se uspio povezati sa svojim ocem, saznao sam jako puno o njemu, odnosno kakva osoba on uistinu jest bio. Zahvaljujući filmu, spoznajem još jednu stranu njega, kakav je bio kad je bio star kao ja sada. Ljudi stvarno pričaju fenomenalne priče o njemu, svi su ga voljeli, obožavali, a vi kroz sve te priče shvatite da se ne može o nekome toliko puno dobroga pričati ako on stvarno nije bio dobra osoba. To se ne može. Čitao sam njegove dnevnike, koliko mi  je to uspijevalo, i to su svi detalji koji su mi pomogli da dočaram osobnost svog oca, kazao je Krešimir Petar.

Iako još uvijek kao glavni cilj ima završiti studij četvrte godine biznisa na RIT-u Croatia u Zagrebu ne isključuje mogućnost sudjelovanja u još ponekom filmskom projektu.

– Možda bih se volio baviti još nekim projektima, ali sada želim prvo čuti reakcije na ovaj film. Ukoliko to nije baš za mene idem dalje, dovršiti svoj studij, ništa strašno. Cijela ekipa filma, profesionalci u svom poslu pomogli su mi da glumački poziv sagledam u jednom novom svjetlu. U početku se jako teško bilo priviknuti na ritam snimanja koja su dnevno trajala i po 12 sati, a nekomu tko je naviknuo na standardno radno vrijeme malo se teško bilo priviknuti na to, no cijelu situaciju mi je olakšala činjenica da sam bio okružen velikim profesionalcima koji su smirivali i opuštali cijelu situaciju te se bilo puno lakše uklopiti i ući u filmsku ulogu, u ovom slučaju, u lik mog oca, zaključio je Petar Krešimir.