Nitko nije bolje definirao koncept NATO-a u njegovim prvim godinama postojanja od britanskog generala Hastingsa Ismaya. Prvi glavni tajnik Saveza osnovanog 1949. rekao je da je NATO stvoren da “Amerikance zadrži unutra, Ruse izvan, a Nijemce dolje”.
Prva dva načela održala su se do kraja Hladnog rata. Treći je nestao relativno brzo, samo šest godina od osnutka Saveza.
Savezna Republika Njemačka, zapadni dio podijeljene zemlje, postala je 15. punopravna članica NATO-a 6. svibnja 1955. godine.
U Berlinu zasad neće biti velike proslave šezdesete godišnjice njemačkog članstva u NATO-u. Prioritet ipak ima obilježavanje sedamdesete godišnjice kraja Drugog svjetskog rata. Tek će koncem lipnja biti održana svečanost kojoj će nazočiti njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier, ministrica obrane Ursula von der Leyen i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg.
Ulazak Zapadne Njemačke u NATO zapečaćen je pariškim ugovorom kojim je njemački suverenitet vraćen Bonnu deset godina poslije rata. Samo su u Zapadnom Berlinu ostale na snazi okupacijske ovlasti Britanije, Francuske i SAD-a.
Prije sklapanja pariškog ugovora izbila je velika rasprava o ponovnom naoružavanju Njemačke. Potaknuta je izbijanjem Korejskog rata 1950., kada je velik broj američkih vojnika stacioniranih u Europi morao biti premješten u Aziju.
Washington i London počeli su zagovarati da bi se i Njemačka trebala pridružiti obrani Europe od sovjetske prijetnje. Ali su Francuzi bili sumnjičavi prema tome da se Njemačka priključi NATO-u i predložili su da se umjesto toga ustanovi europska vojska kojoj bi Nijemci pridodali samo nekoliko postrojbi.
Rezultat je bio kompromis koji je odveo Njemačku u NATO, a Francuzima se izašlo u susret stvaranjem Zapadnoeuropske unije (WEU), pomoćnog vojnog saveza sedam zemalja, uključujući Njemačku.
Ideja o europskoj vojsci ostala je utopija. WEU je uvijek bila u sjeni NATO-a, ostala je politički nevažna i konačno je raspuštena 2010. godine.
Pitanje ponovnog naoružanja ostalo je, međutim, kontroverzno i među samim Nijemcima. Protivnici su smatrali da će to uništiti svaku nadu za njemačko ujedinjenje, a zagovornici da je to najkraći put da Zapadna Njemačka dobije nazad svoj suverenitet.
Prvi zapadnonjemački poslijeratni kancelar Konrad Adenauer rekao je da država bez vojske nije prava država. Takvo stajalište nagnalo je njegova ministra unutarnjih poslova Gustava Heinemanna na ostavku u znak prosvjeda.
“Ako se upustimo u naoružavanje dajemo legitimitet tome da Njemačke postane bojno polje”, poručio je u pismu ostavke. Njemačka nije postala bojno polje, ali je Željezna zavjesa još desetljećima presijecala zemlju popola.
Tjedan dana pošto je Zapadna Njemačka ušla u NATO, SSSR je osnovao Varšavski pakt s komunističkom Istočnom Njemačkom kao članicom. Podjela Europe na dva bloka bila je zacrtana.
Naoružavanje Zapadne Njemačke počelo je u studenome 1955., kada je prvih stotinu dobrovoljaca proglašeno vojnicima u bivšoj vojarni u Bonnu. Uvedeno je obavezno služenje vojnog roka i do osamdesetih godina Bundeswehr je imao oko pola milijuna vojnika.
Poslije njemačkog ujedinjenja 1990. Bundeswehr je krenuo u svoje prve borbene misije na Balkanu i u Afganistanu.
Zbog ukrajinske krize NATO je danas opet u postupku redefiniranja svoje uloge. Vanjska granica NATO-a više ne ide sredinom Njemačke nego je linija razdvajanja baltičkih zemalja i Rusije.
Zbog sjećanja na zaštitni kišobran NATO-a u vrijeme Hladnog rata, Njemačka je posebno solidarna s istočnim članicama Saveza koje se osjećaju ugroženima politikom Moskve.
Bundeswehr daje velik doprinos uspostavi novih snaga za brzo djelovanje, sudjeluje u zaštiti zračnog prostora nad Baltikom i samo je ove godine poslao 5.000 vojnika na vojne vježbe na istoku Saveza. Vlada u Berlinu kaže kako je vrijeme da Njemačka vrati dug.
Danas, četvrt stoljeća nakon završetka Hladnog rata NATO se u određenom smislu vraća korijenima. Partnerstvo s Moskvom sklopljeno devedesetih je zamrznuto i Rusi su još jednom – s vanjske strane.
