Oko 130 kilometara sjeverno od Kijeva, te oko 20 kilometara južno od ukrajinske granice s Bjelorusijom smjestila su se četiri reaktora nuklearne elektrane izgrađene u razdoblju od 1970. do 1980. godine.
26. travnja 1986. u 1 sat i 23 minute ujutro, tijekom opasnog testa o funkcioniraju elektrane, u kombinaciji nesigurnog dizajna sovjetskog nuklearnog reaktora i ljudske pogreške dogodila se eksplozija u 4. reaktoru u ‘Memorijalnoj elektrani Vladimir Iljič Lenjin’. Tog je dana zavladala panika. Nijemo se čekala odluka prirode – na koju će stranu zapuhati vjetar i potjerati najsmrtonosniji oblak u povijesti civilizacije.
Iako sama eksplozija nije izgledala toliko zastrašujuće poput eksplozije nuklearne bombe, nastala je golema šteta na reaktoru. Kao posljedica toga došlo je do otpuštanja velike količine radioaktivne prašine, koja ni do danas, gotovo 30 godina kasnije, nije u potpunosti nestala.Sva su četiri nuklearna reaktora u Černobilu bila rashlađivana vodom, a u slučaju nedostatka iste dolazilo je do pregrijavanja, umjesto do automatskog gašenja. Taj neispravan i nestabilan dizajn, zajedno s ljudskim faktorom, lošom tehničkom procjenom i prebrzim odlukama koje su donosili inženjeri, doveli su do eksplozije. Provodeći eksperiment s turbinom generatora, inženjeri su povećali njegovu snagu, a znatno smanjili mjere sigurnosti. Došlo je do gubitka kontrole nad događajima, voda je zakuhala, a sustav za hlađenje namjerno je zatvoren. Nakon što je jedan od operatera uvidio pogrešku, pokušao je smanjiti radioaktivnost koristeći kontrolne grafitne šipke. I to je bila fatalna pogreška, jer je grafit samo pogoršao reakciju. Nakon toga četvrti je reaktor eksplodirao.
Dvije su osnovne i oprečne teorije zašto je došlo do nuklearne katastrofe. Prva teorija isključivim i jedinim krivcem smatra osoblje koje je u to vrijeme radilo u elektrani, dok druga teorija smatra kako je za katastrofu isključivo kriv dizajn nuklearnog reaktora. Također postoji i teorija zavjere koja smatra kako se od početka znalo da reaktor ima ozbiljnih problema te da su informacije namjerno skrivene od osoblja te kako je to ustvari glavni razlog zašto je većina osoblja bila sastavljena od ljudi koji nisu znali gotovo ništa o reaktoru.
Kao glavni razlozi teorije po kojoj je osoblje isključivi krivac za nastalu nuklearnu katastrofu ističe se da se osoblje nije držalo propisanih procedura i sigurnosnih mjera i to prvenstveno zahvaljujući njihovom neznanju i neiskustvu, loše komunikacije između glavnih operatora i samog osoblja u elektrani te naročito činjenica da je noćnu smjenu radilo drugo osoblje koje nije bilo upoznato s problemima oko prvotnog provođenja testa od strane dnevnog osoblja te ponovo započelo ispočetka već započeti proces.
Nuklearni požar trajao je 10 dana, a oslobodio je oko 400 puta više radijacije nego atomska bomba bačena na Hirošimu. Kišni radioaktivni oblaci natkrili su dijelove Ukrajine, Bjelorusije i jugozapada Rusije. Oblaci radioaktivne prašine zaustavili su se tek nad Skandinavijom u sjevernim dijelovima Europe.
Tadašnjoj je sovjetskoj vladi trebalo cijeli dan da shvate razmjere nesreće i njezine posljedice. Tek nakon toga započela je evakuacija Pripjata, najbližeg grada, te ostalih sela i gradova. Stotine tisuća ljudi evakuirano je u žurbi, a kasnije se preselilo, ali za mnoge je bilo prekasno. Oko 28 ljudi koji su se borili s vatrom i početnim posljedicama zračenja umrli su tijekom prvog mjeseca nakon eksplozije.
Dok se odvijala užurbana evakuacija, visoke razine zračenja zamijećene su u nekim europskim zemljama. Zbog panike i plana što treba napraviti, ostatak svijeta o katastrofi je saznao tek kada su detektori za radijaciju u Švedskoj počeli “ludovati”. Opasni su plinovi curili u atmosferu i vodu još oko dva tjedna. Radioaktivna prašina stigla je zrakom sve do Velike Britanije.
Razina radijacije bila je tolika da su umrle morali stavljati u olovne kovčege.
Černobilska katastrofa najgora je nuklearna katastrofa u ljudskoj povijesti koja je osvijestila svjetsku javnost oko potencijala opasnosti koju u sebi nosi ova energija. Katastrofa je pokazala kako skupe mogu biti pogreške prilikom rada s nuklearnim reaktorima i natjerala Vlade država koje koriste nuklearne elektrane da traže nove i sigurnije vrste reaktora te postave ih na najviši mogući stupanj sigurnosti.
Mnogi pogrešno misle da je černobilska nuklearna elektrana zatvorena odmah nakon eksplozije. Međutim, to nije tako. Ostala tri neoštećena reaktora ubrzo su ponovno pokrenuta. Postali su potpuno funkcionalni između listopada 1986. i prosinca 1987. godine. Reaktor broj dva zatvoren je 1991. godine, broj jedan, u studenom 1996. godine, dok je reaktor broj tri konačno zaustavljen tek u prosincu 2000. godine.
Za neke je Černobil mjesto znanstvenog istraživanja, dok je za druge zadovoljavanje znatiželje. To je također mjesto na kojem se može zaraditi novac. Postoji nekoliko tvrtki koje pružaju turističke usluge ljudima koji žele doživjeti sablastan napušteni grad Pripjat ili svjetlucanje samog Černobila. Neke od njih ističu kako jednodnevni posjet ne predstavlja nikakav rizik za zdravlje.
Danas u toj regiji živi tek par stotina staraca koji su usprkos zabrani naselili nekoliko okolnih sela.
Nekada moderni grad Pripjat, gdje su živjeli zaposlenici elektrane danas je grad duhova u kojem nitko ne živi. Okružen je bodljikavom žicom , radijacija je itekako prisutna, a signal za mobitel u to mjesto se ne probija. Ulaz u Pripjat u čijem je predgrađu smješten reaktor strogo je zabranjen, a posjećuju ga tek turisti pustolovi među kojima je taj grad jedna od poželjnijih destinacija.
Bivši predsjednik Ukrajine Janukovič najavio je 2010. godine da će tu zabranjenu zonu otvoriti za turiste. Danas turizam na tom mjestu cvjeta, za 150 dolara možete provesti dan u razgledavanju okolice. Posjeti su dozvoljeni samo u aranžmanu neke od turističkih agencija, a do zabranjene zone dolazi se autobusom iz Kijeva. Avanturisti koji se upute tamo moraju biti svjesni da će biti izloženi promjenjivim razinama zračenja. Preporučljivo je da posjetitelji nose maske, razgledavanje vode turistički vodiči, a turisti moraju potpisati izjavu kako neće ništa dirati ali ni sjediti na podu. Za vrijeme obilaska moraju proći više kontrolnih punktova te ih se skenira na radijaciju. Ako se oglasi alarm, zaštitari moraju posebnim praškom očistiti zagađenog turista od radioaktivne prašine.
