Na današnji dan davne 1861. godine u Zadru carskim ukazom osnovan je Dalmatinski sabor. Riječ je o predstavničkom tijelu Kraljevine Dalmacije pod austrijskom upravom nakon Bachovog apsolutizma. Sabor je djelovao u bivšoj crkvi sv. Antuna, pored današnjeg Narodnog kazališta. Ta je povijesno značajna zgrada porušena do temelja tijekom savezničkih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.
Dalmatinski sabor od svog je početka bio pod znatnom dominacijom autonomaša – struje koja se zalagala za javnu uporabu talijanskog jezika. To se promijenilo kada je većinu preuzela Narodna stranka, na čelu s Mihovilom Pavlinovićem, Mihom Klaićem, Šimom Ljubićem i Jurajem Biankinijem.
Tako su od 1861. do 1866. autonomaši imali veliku većinu u Saboru, te su svi izaslanici u Carevinskom vijeću u Beču bili iz njihovih redova. Autonomaši su u Saboru tada imali 27 zastupnika, a narodnjaci samo 14. Predsjednik tog prvog Sabora bio je potalijančeni Srbin, dr. Špiro Petrović, a potpredsjednik Antonio Bajamonti, obojica su bili autonomaši. Već 1862. autonomaši su sklopili savez s “aneksionistima” – narodnjacima koji su se zauzimali za pripajanje Hrvatskoj i Slavoniji, te stvorili Liberalni savez. Razlog takvog saveza bilo je odupiranje austrijskom centralizmu i talijanskom iredentizmu. Ipak, taj je savez bio kratka vijeka.
U izborima za Dalmatinski sabor 1867. ponovno većinu dobivaju autonomaši potpomognuti bogatim talijanskim građanstvom, no sve je snažnije djelovanje sitnog hrvatskog građanstva potpomognutog katoličkim klerom. Stoga na izborima za Sabor održanima 1870. sastav Dalmatinskog sabora sasvim mijenja sliku, a premoć je narodnjacima dalo područje Sinja. Narodnjaci imaju 26 od ukupno 43 sabornika, pa formiraju i Zemaljski odbor, to jest najvišu izvršnu vlast Kraljevine Dalmacije. Nakon pobjede u bitci za Sabor, narodnjaci polako osvajaju i gradove. Prvi u kojem su osvojili vlast bio je Šibenik (1873.). Na izborima 1877. narodnjaci osvajaju 29 mjesta u Saboru. Oko 1880. Srbi se stranački odvajaju od Hrvata, a autonomaši sve više postaju talijanaši i zagovorniciiredentizma. Ove dvije stranke počinju sve tješnje surađivati kako bi spriječile pripajanje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji.
Uoči Prvog svjetskog rata talijanska je stranka u Dalmatinskom saboru imala samo šest zastupnika.
Već na prvoj sjednici, 6. travnja 1861., vodila se rasprava o tome kojim bi jezikom valjalo govoriti u Saboru. Narodnjaci su tada imali manjinu, a većina je bila na strani autonomaša koji su se zalagali za talijanski jezik, što ga je već ranije uvela austrijska uprava kao službeni jezik u Dalmaciji. Ipak, zahvaljujući Mihovilu Pavlinoviću koji je govorio hrvatskim jezikom, odlučeno je da se u Saboru može govoriti i tim jezikom. Borba za narodni jezik bila je prisutna gotovo kroz čitavo djelovanje Sabora, koji je prestao djelovati 1918. godine, raspadom Austro – Ugarske Monarhije.