Martin Bormann bio je čovjek koji je djelovao u pozadini; osoba koja je upravo tražila sjenu, sjenu svog Adolfa Hitlera. Poznavale su ga samo osobe iz neposredne Hitlerove blizine. Zvali su ga Hitlerov “zli duh”. Za samo nekoliko godina postao je jedan od najmoćnijih ljudi u Europi. Bio je izrazito omražen među ostalim nacistima, tužili su se na njegove “loše osobine”, servilnost, seksualne ekscese i podlost. Ali netko tko je bio moćan kao nitko drugi među momcima u smeđim uniformama, i netko tko je od nepoznatog člana SA postao desna ruka Adolfa Hitlera, ipak je morao imati barem neke vrline.
Neupadljiva vanjština bila je jedno od njegovih najjačih sredstava za neprimjetno dospijevanje za kormilo moći. Imao je još jednu osobinu koja mu je osigurala ne samo neograničeno Hitlerovo povjerenje nego i prednost nad svim konkurentima – Bormann je sebe učinio prijeko potrebnim.
S vremenom je preuzeo sve Hitlerove financijske poslove te se uvukao i u njegov privatni život. Njegovi protivnici predugo su podcjenjivali ambicioznog tajnika, jer je njegova taktika bila pozadina. Poput kerbera stražario je nad pristupom diktatoru, pomoću popisa posjetitelja kontrolirao je Hitlerove kontakte s vanjskim svijetom. Nitko tko je htio Hitleru nije mogao zaobići Bormanna. Čak i visokopozicionirani posjetitelji morali su se pred tajnikom pravdati za razlog svog posjeta. Tako je zadržao kontrolu nad cjelokupnim mehanizmom Reicha. Stalno je prikupljao informacije – o zaposlenicima u vlastitom stožeru, o svima iz Hitlerove pratnje. Njuškao je po njihovim privatnim životima i ispunjavao osobne kartice detaljima o privatnim eskapadama, slabostima i jakostima svojih suparnika. Bio je hladan, proračunat, na oprezu poput grabežljivca.
Uz svog vođu ostao je do samog kraja. Bila je to noć s 1. na 2. svibnja 1945. dan ranije Hitler je počinio samoubojstvo, a ruski tenkovi su nezaustavljivo napredovali prema Berlinu. Što se potom dogodilo, ispričao je Hitlerov vozač Erich Kempka tijekom saslušanja na sudu u Nurnbergu. Bormann se pokušao provući kroz ruske linije oko bunkera. Pod udarom granate jedan je tenk eksplodirao, a Martin Bormann se netom prije eksplozije sakrio upravo iza njega. Zahvatio ga je plamen eksplozije, a siloviti tlačni val ga je odbacio. Tu počinje desetljećima stara priča o tajnovitom nestanku Hitlerova tajnika. Vozač je vjerovao da je tajnik mrtav, ali leš nije vidio.To je bio povod za spekulacije: je li Bormann uspio pobjeći? Dugo je kolala legenda kako je bliski suradnik i direktor ureda stranke preživio rat i pripremao dolazak “četvrtog Reicha”. negdje u prašumama Južne Amerike. On je doista pobjegao iz Hitlerova bunkera, a i na suđenju u Nurnbergu ratnim zločincima mu je, kao jednom od 24 osobe suđeno “u odsutnosti” i osuđen je na smrt vješanjem.
Ali koliko god da su neonacisti spekulirali o njegovom životu poslije rata, većina ozbiljnih povjesničara smatrala je upravo nemogućim da je Bormann mogao pobjeći iz Berlina i da je najvjerovatnije mrtav. To se konačno i dokazalo tek u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kad su nađeni njegovi posmrtni ostaci dok su se pripremali građevinski radovi u Berlinu.
Albrecht von Kessel, njemački veleposlanik u Vatikanu za Bormanna je rekao: “Nezgrapan i nizak, bio je utjelovljenje surovosti i podlosti”, Albert Speer smatrao ga je crvom u kraljevskoj jabuci, dok je Goebbels smatrao kako Bormann nije čovjek od naroda.