“Nedavno, jedna blogerica napisala je negativnu recenziju o Zadru, savjetujući američkim turistima da ga preskoče, a internet je reagirao veoma, veoma negativno” , piše bloger Cody Brown na stranicama HRT-a.
Cody Brown, koji ima svoj blog na stranicama HRT- a, u najnovijem članku piše o negativnim kritikama američke blogerice prema Zadru i reakcijama Zadrana.
Nedavno, jedna blogerica napisala je negativnu recenziju o Zadru, savjetujući američkim turistima da ga preskoče, a internet je reagirao veoma, veoma negativno (ne linkam na blog baš zato da poštedim sve od novih uvreda). No to me navelo na razmišljanje o opasnostima koje vrebaju blogere u stranoj zemlji, ali i o privilegiranoj poziciji u kojoj sam se našao kao bloger – stranac. Preciznije, pokušao sam dokučiti zašto je ta blogerica zasuta izrazima mržnje, a ja nisam.
Onako kako jest
Mislim da se to može objasniti nastojanjem da mjesto o kojem pišeš doživiš iz njegove vlastite perspektive. U Hrvatskoj, to znači da si, osim aktualnih događaja, svjestan kulture i povijesti nekog mjesta. Na primjer, ideš li u Zadar očekujući oduševljenje Morskim orguljama, vjerojatno ćeš ostati razočaran. Da, one su cool, ali baš i nemaju puno veze sa zadarskom pričom. Mislim da bi se na prste jedne ruke mogli izbrojati Zadrani koji bi se ovako busali u prsa: Oh, Zadar je ludilo zato što mi imamo Morske orgulje!
Razlog je u tome što A) Morske orgulje imaju tek 12 godina, i B) Zadar je nekoliko tisuća godina stariji od toga. Zadrani nisu odjednom postali ponosni na svoj grad zbog Morskih orgulja. Kao što je slučaj i u mnogim drugim hrvatskim mjestima, ne možete zanemariti lokalnu povijest i očekivati da razumijete stvari. Zadar ima vlastitu vibru, drukčiju od ostalih dalmatinskih gradova, osobito od Splita. To se dijelom može objasniti različitom prošlošću dvaju gradova. Naravno, veoma je teško vjerno opisati gradsku vibru. Dakle, pišući o Zadru, ja bih se radije fokusirao na rimske stupove koji odolijevaju zubu vremena, na gradske zidine, bunare, i naravno, na more.
Generalna negativnost
Kad god napišem nešto negativno o Hrvatskoj, pokušavam to razumjeti iz hrvatske perspektive i jednostavno izraziti frustracije koje mnogi ljudi već osjećaju, samo uz ponešto humora i, znate već, punicu. Kad sam napisao da na splitskim plažama ima masu smeća, lamentirao sam da je to ono što sprječava grad da uistinu bude najlipše misto na svitu. Nešto s čim se, uvjeren sam, puno ljudi slaže.
Pisci, uključujući blogere, trebali bi težiti tome da pišu istinito, čak i kad to podrazumijeva usklađivanje proturječnih istina. Kao kad sam napisao da moja punica djeluje poput dobronamjernog dilera, nastojeći me navući na svoju juhu. Ključ dobrog pisanja je u točnosti, koliko god pisac želio da njegov prikaz bude komičan, budalast ili negativan. Ako pisanje reflektira istinu, ljudi će u njemu uživati. Ili… neće… jer, u konačnici, ovo je internet.